Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-346/09 (N. M.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-346/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-346/09, rješavajući zahtjev Nedžada Mahmutovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nedžada Mahmutovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva podnio je, 9. februara 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kmž-08-000009 od 30. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-KM-07-000025 od 14. jula 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio njegovo puštanje na slobodu do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Općinskog suda, broj 041-0-KM-07-000025 od 14. jula 2008. godine, Dino Muftić i apelant su oglašeni krivim da su na način opisan u izreci presude, počinili i to Dino Muftić krivično djelo razbojništva iz člana člana 289. stav 3. u vezi člana 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) a apelant krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa članom

33. KZ FBiH, pa su na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi čl. 41, 42, 49, 84. stav 1., 99, 100. i 101. KZ FBiH osuđeni i to Dino Muftić na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 godina a apelant na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 7 godina. Shodno članu 302. ZKP FBiH u vezi sa članom 152 st. 1. i 3. ZKP FBiH i članom 146 stav 1. tačka c. ZKP FBiH protiv Dine Muftića i apelanta određen je pritvor nakon izricanja presude, koji može trajati najduže do upućivanja Dine Muftića i apelanta na izdržavanje kazne maloljetničkog zatvora koja im je izrečena, a najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne maloljetničkog zatvora izrečenog u pravomoćnoj presudi o čemu će sud donijeti posebno rješenje. U prvostepenom postupku, sud je izveo veliki broj dokaza nakon čega je utvrdio da je apelant počinio krivično djela koje mu se stavljena na teret, za čije izvršenje je krivično odgovoran.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i Dine Muftića, Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Kmž-

08-000009 od 30. oktobra 2008. godine, žalbu Dine Muftića odbio kao neosnovan i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu a djelomično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela tako da se radnje apelanta za koje je prvostepenom presudom osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 7 godina, pravno kvalifikuju kao krivično djelo pomoći počinitelju nakon izvršenja krivičnog djela iz člana 346 stav 3 KZ FBiH. U ostalom djelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je istakao da je djelomično uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu u odluci o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela tako da se radnja izvršenja ovog krivičnog djela kvalifikuje kao krivično djelo pomoć počinitelju nakon počinjenog djela iz člana 346. stav 3 KZ FBiH jer je nesporno, a što i žalba ukazuje, da se radi o navedenom krivičnom djelu. U vezi žalbenih prigovora apelanta koji se odnose na ispitivanje svjedoka od strane tužilaštva, taj sud je istakao da je svjedok D.N. u svojoj izjavi naveo da je dobrovoljno otišao u tužilaštvo i dobrovoljno dao svoju izjavu te opisao vrijeme, način i mjesto izvršenja krivičnog djela kao i cijeli događaj koji se desio 26. novembra 2007. godine. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer je u cijelosti postupio po optužnom aktu, proveo sve dokaze kako optužbe tako i odbrane, te nakon analize svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, našao da su u radnjama apelanta stiču elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Također, taj sud smatra neprihvatljivim žalbeni navod apelanta da je kazna zatvora u trajanju od 7 godina prestrogo odmjerena jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od kojih zavisi visina kazne i dao im odgovarajući značaj. Kantonalni sud je istakao da je za ovo krivično djelo propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina, da se ne može postići svrha kažnjavanja sa blažom kaznom, da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, da je bio svjestan izvršenja svog djela i da je pristao na to jer je unaprijed obećao prvooptuženom da će mu pomoći u prikrivanju izvršenja krivičnog djela, a što je i ostvario kako je utvrđeno u toku krivičnog postupka.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Apelant prije svega smatra da je povrijeđen institut kontradiktornosti jer je tužilaštvo u dodatnom postupku saslušalo svjedoka D.N. Naime, pojasnio je apelant, dodatni dokazni postupak se otvara jedino onda kada se kao dodatni dokaz izvodi dokaz kojim se pobija neki dokaz izveden od suprotne strane, a kako ni jedan dokaz nije izveden od strane odbrane nije bilo potrebe, a ni zakonske mogućnosti, za provođenjem dodatnog postupka od strane tužilaštva. Apelant je također naveo da se povreda postupka ogleda i u tome što tužilaštvo nije dostavilo izjavu svjedoka D.N, tako da se nije mogao pripremiti da na glavnom pretresu unakrsno ispita svjedoka a to je jedini dokaz na osnovu koje je donesena osuđujuća presuda protiv njega. Apelant je istakao da je od strane suda tretiran kao svjedok prilikom iznošenja odbrane, te mu je sud naložio da položi zakletvu a zakonom je jasno propisan izuzetak od polaganja zakletve. Sud je prilikom svjedočenja apelanta naložio prvooptuženom da napusti sudnicu, a kada je on davao iskaz sudnicu je morao napustiti prvooptuženi, pa apelant smatra da mu je na ovaj način sud praktično uskratio pravo da prisustvuje pretresu kao i pravo da ispituje sve dokaze s kojima je konfrontiran. Na kraju je apelant predložio da Ustavni sud, obzirom na navedene povrede Ustava i Evropske konvencije, donese privremenu mjeru kojom će narediti njegovo puštanje na slobodu do okončanja postupka po podnijetoj apelaciji.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora, kako bi bilo zaštićeno ovo temeljno ljudsko pravo dok se meritorno ne okonča postupak po apelaciji. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora i da ta osoba tvrdi da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

10. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-346/09 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio