Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3125/06 (D. J.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3125/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3125/06, rješavajući apelaciju Desimira Jošića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Desimira Jošića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-

06-000 523 od 29. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Desimir Jošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 20. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 523 od 29. septembra 2006. godine, kao i zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan osporenom presudom.

2. Apelant je 14. maja 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Navedenom tužbom apelant je tražio da Osnovni sud utvrdi da mu pripada razlika plaća u iznosu od 15% (sa revalorizacijom) za period od 14. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine sa zakonskim zateznim kamatama, kamate za nepravovremeno isplaćene plaće za juni i juli 2001. godine, naknada za neisplaćena četiri topla obroka za period august-novembar 2001. godine i troškovi postupka. Apelant je, između ostalog, smatrao da, budući da je bio raspoređen na radno mjesta šefa Odjeljenja za pravne i upravne poslove u Centru javne sigurnosti Gradiška, odnosno nakon toga na mjesto načelnika Odjeljenja općih i zajedničkih poslova Službe javne sigurnosti Gradiška, tim radnim mjestima pripada status radnika na određenim poslovima (u daljnjem tekstu: ROP) predviđen Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u MUP-u Republike Srpske i Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika MUP-a Republike Srpske. Budući da je za radna mjesta sa statusom ROP bilo predviđeno uvećanje plaće za 35%, a ne 20% koliko je apelant primao, apelant je tražio da sud utvrdi da mu pripada razlika plaća u iznosu od 15%.

3. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je Presudom broj Rs-24/02 od 19. juna 2004. godine apelantovu tužbu usvojio. Protiv navedene presude Republika Srpska-Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijelo je žalbu Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj Ž-340/04 od 20. oktobra 2005. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak zbog propusta prvostepenog suda da od vještaka zatraži izjašnjenje o primjedbama tuženog na njegov dopunski nalaz.

4. U ponovljenom postupku Osnovni sud je Presudom broj Rs-93/05 od 13. aprila 2006. godine usvojio apelantovu tužbu u dijelu koji se odnosio na razliku plaća sa revalorizacijom za period od 14. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine i zakonske zatezne kamate za navedena potraživanja, obračunate kamate za nepravovremeno isplaćene plaće za juni i juli 2001. godine i troškove postupka. U preostalom dijelu apelantova tužba je odbijena. Osim toga, Osnovni sud je konstatirao da je apelant povukao zahtjev za plaćanje pripadajućih doprinosa.

5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 523 od 29. septembra 2006. godine žalbu djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantovu tužbu za isplatu razlike plaća sa revalorizacijom i kamatama za period od 14. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine odbio kao neosnovanu. Osim toga, Okružni sud je preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka tako što je snizio dosuđeni iznos. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da je apelant u periodu od 1. septembra 1992. godine do 17. aprila 1999. godine bio privremeno raspoređen na radno mjesto šefa Odjeljenja za pravne i upravne poslove u Centru javne sigurnosti Gradiška, a od 17. aprila 1999. godine na poslove načelnika Odjeljenja općih i zajedničkih poslova Službe javne sigurnosti Gradiška. S tim u vezi, Okružni sud je utvrdio da apelant tokom postupka nije uspio dokazati da je u cijelom periodu od 14. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine, za koji je tražio da mu se isplati razlika plaća sa revalorizacijom i kamatama, imao status ROP koji se dodjeljuje rješenjem rukovodioca organizacije, a na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u MUP-u Republike Srpske i Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika MUP-a Republike Srpske. Ovo stoga što u rješenju kojim je apelant bio raspoređen na radno mjesto šefa Odsjeka za upravno-pravne poslove Službe javne sigurnosti Gradiška nije bilo predviđeno da navedeno radno mjesto ima status ROP. U navedenom rješenju je bilo navedeno da će apelantu posebnim rješenjem biti određena plaća, ali posebno rješenje o plaći nikada nije doneseno. S tim u vezi, utvrđeno je da apelant nema pravo na naknadu razlike plaća za period u kome je bio raspoređen na radno mjesto šefa Odsjeka za upravno-pravne poslove Službe javne sigurnosti Gradiška.

6. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je apelantu rješenjem od 17. aprila 1999. godine kojim je raspoređen na poslove načelnika Odjeljenja općih i zajedničkih poslova Službe javne sigurnosti Gradiška dodijeljen status ROP. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da je članom 60. Zakona o unutrašnjim poslovima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 30/98) (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da pravo na uvećanje plaće od 35% imaju samo ovlaštena službena lica MUP-a, a ne i radnici sa statusom ROP, kojima pripada uvećanje plaće od 20%. S obzirom na to da apelant u toku postupka nije dokazao da mu je bio priznat status ovlaštenog službenog lica, ne pripada mu ni razlika plaće do 35% za taj period.

7. Okružni sud je, dalje, utvrdio da su i apelant i Osnovni sud pogrešno tumačili dopis načelnika Uprave za materijalno-finansijske i imovinske poslove broj 06-10/02 od 13. februara 2002. godine kojim je naloženo da se, u skladu sa članom 53. stav 1. Zakona od 16. juna 1998. godine, plaće radnika sa statusom ROP uvećavaju za 35%, a navedeno uvećanje će se primijeniti pri obračunu plaća za januar 2002. godine. Naime, i tužilac i Osnovni sud su tumačili da se navedeno uvećanje obračunava od 16. juna 1998. godine, što je, ustvari, datum usvajanja Zakona, a ne datum od kojeg počinje da se obračunava uvećanje plaća. Uvećanje plaća u navedenom procentu je trebalo da se vrši od januara 2002. godine, kako je to i navedeno u predmetnom dopisu. Zbog navedenog, Okružni sud je odlučio da apelantu ne pripada tražena naknada razlike plaća.

8. U apelaciji apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je Okružni sud prekoračio svoja ovlaštenja data zakonom i njegovu tužbu odbio u dijelu na koji se tuženi nije žalio i pri tome sam utvrđivao činjenično stanje bez održavanja glavne rasprave. U vezi s tim je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer su mu nezakonito oduzete plaće koje su mu pripadale. Također, apelant smatra da je postupak u njegovom predmetu pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Okružni sud prekoračio svoje ovlaštenje, jer je odbio njegovu tužbu u dijelu koji se odnosi na naknadu razlike plaća za period od 14. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine, a na koje se tuženi nije ni žalio, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je utvrdio da je tuženi podnio žalbu kojom je tražio da se prvostepena presuda preinači tako što će se apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, ili da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak Osnovnom sudu, kako je i navedeno u osporenoj presudi. Imajući u vidu da je tuženi u žalbi tražio da se apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbije, Ustavni sud apelantove navode da je Okružni sud svojim postupanjem prekoračio žalbene navode tuženog, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, smatra očigledno neosnovanim.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, jer je, navodno, Okružni sud ponovo utvrđivao činjenično stanje bez održavanja rasprave, Ustavni sud je utvrdio da su se zaključci tog suda odnosili na primjenu materijalnog zakona od nižestepenog suda, odnosno da nije bilo postupanja na koje ukazuje apelant a koje bi eventualno moglo dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda sadrži jasne i detaljne razloge za odlučivanje o spornim pitanjima, a naročito o tome koji je propis i zašto primijenjen, te da nema ništa što ukazuje na to da je Okružni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, budući da odluka sadrži obrazloženje koje u cijelosti ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

14. Dalje, apelant smatra da je postupak u njegovom predmetu pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo, budući da se radi o radnom sporu koji je prema zakonu hitan.

15. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

16. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant 14. maja 2002. godine pokrenuo postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno isplate plaće, razlike isplaćenih plaća i toplog obroka. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o postupku koji je zakonskom odredbom određen kao hitan. Navedeni postupak u prvom dijelu je okončan Rješenjem Okružnog suda broj Ž-340/04 od 20. oktobra 2005. godine, dakle, nakon tri godine i pet mjeseci, a u drugom dijelu nakon 11 mjeseci i devet dana.

17. Dalje, zbog činjenice da je bilo potrebno provesti dokaze saslušanjem svjedoka, uvidom u relevantnu dokumentaciju i vještačenje, predmetni postupak se, prema mišljenju Ustavnog suda, može okarakterizirati kao relativno složen. S tim u vezi, Ustavni sud je primijetio da je prvostepeni sud prvu presudu u ovom predmetu donio 19. juna 2004. godine, dakle, nakon više od dvije godine. Budući da je Osnovni sud prihvatio apelantov prijedlog da se, radi što objektivnijeg i potpunijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, provede finansijsko vještačenje i njegova dopuna, to je utjecalo u određenoj mjeri na složenost postupka. Međutim, Rješenjem Okružnog suda broj Ž-

340/04 od 20. oktobra 2005. godine predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, zato što Osnovni sud nije tražio da se vještak finansijske struke izjasni o primjedbama tuženog na dopunski nalaz vještačenja. Dakle, ponavljanje postupka u konkretnom slučaju se može u potpunosti staviti na teret Osnovnom sudu, jer je do toga došlo zbog proceduralne greške Osnovnog suda.

18. Dalje, uvidom u spis utvrđeno je da je u prvom dijelu postupka održano ukupno sedam ročišta, kao i da su ročišta odgađana četiri puta, jednom na apelantov zahtjev, te tri puta u periodu od 16. februara do 17. maja 2004. godine na prijedlog suda zbog nemogućnosti da se dostavi poziv za raspravu putem pošte usljed neplaćenih računa. U vezi sa odgađanjem ročišta na prijedlog suda, Ustavni sud podsjeća da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati rad sudova na takav način da oni ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, među koje se ubraja i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32). Budući da je Osnovni sud odmah po prestanku vanredne situacije, 19. juna 2004. godine, zakazao i održao ročište i donio presudu, Ustavni sud smatra da Osnovni sud nije bio neaktivan i da je preduzeo mjere za rješavanje zaostatka i time postupio u skladu sa zahtjevima iz člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o dužini trajanja ponovljenog postupka, Ustavni sud zapaža da je u toj fazi postupak pred Osnovnim i Okružnim sudom trajao 11 mjeseci i devet dana, što se ne može smatrati nerazumno dugim. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu složenost predmeta i potrebu za provođenjem dokaznog postupka koji se sastojao od saslušanja svjedoka i provođenja finansijskog vještačenja od kojeg je zavisilo apelantovo preciziranje tužbenog zahtjeva, te da su u toku postupka donesene dvije meritorne odluke, da je i apelant tražio da se odgodi ročište, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju ukupno trajanje postupka od više od četiri godine nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije .

19. Zbog navedenih razloga, a u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelant u apelaciji navodi i da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu se zasnivaju na navodima o prekoračenju ovlaštenja Okružnog suda pri odlučivanju o žalbi tuženog, što je rezultiralo osporenom odlukom. Budući da je predmetne navode Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na to da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3125/06 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio