Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3061/06 (J. Š.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Pravo na rad
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3061/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3061/06, rješavajući apelaciju Jadranke Škrbić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Škrbić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-

0-Ž-07-000 253 od 14. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-6141/03 od 13. decembra 2006. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Škrbić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-

0-Ž-07-000 253 od 14. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-6141/03 od 13. decembra 2006. godine u odnosu na pravo na rad zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Škrbić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Čelinca Gornjeg, koju zastupa suprug Živko Škrbić iz Čelinca Gornjeg, podnijela je 13. novembra 2006. godine apelaciju Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) zbog neizvršenja Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-412/02 od 2. decembra 2002. godine, protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni) sud) broj 011-0-Ž-07-000 253 od 14. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda broj I-6141/03 od 13. decembra 2006. godine. Navedenu prijavu Komisija je 14. februara 2006. godine dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5 Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 35/03). Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP 3061/06. Apelantkinja je 14. septembra 2007. godine dopunila svoju apelaciju.

2. Apelantkinja je 21. septembra 2001. godine podnijela Osnovnom sudu u Banjoj Luci tužbu protiv ODP «Industrija svilenih tkanina» Svila – Čelinac (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate neisplaćenih plata za period maj – decembar 2001. godine, a prema sačinjenom pregledu neisplaćenih plata, koje tuženi nije izmirio vansudskim putem, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 30. aprila 2002. godine pa do isplate i troškovima sudskog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj RS-412/02 od 2. decembra 2002. godine tuženi je obavezan da apelantkinji isplati iznos od 1.092,70 KM po osnovu neisplaćenih plata sa zakonskim zateznim kamatama počev od 2. decembra 2002. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, kao i da isplati troškove parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.

4. Apelantkinja je 22. septembra 2003. godine Osnovnom sudu podnijela predlog za izvršenje navedene pravosnažne presude Osnovnog suda. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-6141/03 od 7. oktobra 2003. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

5. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor. Osnovni sud je Rješenjem broj I-6141/03 od 13. aprila 2004. godine usvojio prigovor izvršenika, rješenje o dozvoli izvršenja stavio van snage i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je u konkretnom slučaju uvidom u predmet tog suda broj I -6075/03 utvrdio da je dozvoljeno izvršenje po predlogu punomoćnika tražilaca izvršenja po presudama tog suda broj RS-393/02 do broja RS-412/02 za veći broj radnika, među kojima je i apelantkinja. U obrazloženju rješenja sud je naveo da se u ovom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu člana 67 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 21 Zakona o izvršnom postupku.

6. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-03-000 152 od 14. juna 2006. godine kojim je apelantkinjinu žalbu uvažio, osporeno rješenje Osnovnog suda preinačio tako da je prigovor izvršenika protiv osporenog rješenja Osnovnog suda odbio.

7. Osnovni sud je Rješenjem broj I-6141/03 od 13. decembra 2006. godine prekinuo postupak u ovoj izvršnoj stvari zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom broj St-

20/06. Sud je odlučio da će se postupak nastaviti kad stečajni upravnik ili pravni sljednik izvršenika preuzme postupak. U obrazloženju ovog rješenja sud se pozvao na odredbe čl. 55 i 58 Zakona o stečajnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 67/02, 77/02, 38/03 i 96/03). Ovim odredbama je propisano da se otvaranjem stečajnog postupka prekidaju sudski postupci ukoliko se odnose na stečajnu masu, te da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci protiv stečajnog dužnika ne mogu da traže prinudno izvršenje, niti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu.

8. Protiv navedenog rješenja Osnovnog suda apelantkinja je izjavila žalbu Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj 011-0-Ž-07-000 253 od 14. maja 2007. godine apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i osporeno rješenje Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju rješenja sud je naveo da svoja potraživanja apelantkinja može da ostvari u skladu sa odredbama Zakona o stečajnom postupku prijavljivanjem svojih potraživanja u skladu sa odredbama člana 110 Zakona o stečajnom postupku. Takođe je naveo da, pošto se radi o potraživanju za koje postoji izvršni naslov, u slučaju osporavanja potraživanja stečajni dužnik bi bio dužan, u skladu sa članom 115 citiranog zakona, da podnese tužbu da dokaže osnovanost osporavanja.

9. Apelantkinja navodi da je u postupku izvršenja Presude Osnovnog suda broj RS-412/02 od 2. decembra 2002. godine, kojim je u konačnici obustavljen postupak izvršenja zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na rad, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da su sudovi namjerno odugovlačili postupak izvršenja sve do otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom. Apelantkinja je zatražila da Ustavni sud donese odluku da se izvrši presuda Osnovnog suda i da joj se priznaju sudski troškovi i nematerijalna šteta u iznosu od 2.000 KM zbog neizvršenja pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine; Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i ostala navedena prava

13. Apelantkinja navodi da je u postupku izvršenja Presude Osnovnog suda broj RS-412/02 od 2. decembra 2002. godine, kojim je u konačnici obustavljen postupak izvršenja zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelantkinja navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da dejstvuje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud smatra da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da redovni sudovi pogrešno primjenjuju materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

16. Ustavni sud, takođe, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Burdov protiv Rusije, presuda od 7. maja 2002. godine, aplikacija broj 59498/00, stav 34). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prekinut izvršni postupak koji je apelantkinja pokrenula, zato što je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak. U osporenim odlukama sudovi su se pozvali na razloge predviđene odredbama člana 58 st. 1 i 2 Zakona o stečajnom postupku kojima je propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika da traže prinudno izvršenje, niti da traže osiguranje na dijelovima imovine koji ulaze u stečajnu masu, te da se postupci koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka prekidaju. Sudovi su, takođe, naveli da apelantkinja svoja potraživanja po pravosnažnoj presudi može da ostvari, u skladu sa odredbama člana 110 Zakona o stečajnom postupku, prijavljivanjem tih potraživanja.

17. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su u apelanatkinjinom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je utvrdio da u postupanju redovnih sudova nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivnopravnim propisima, a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može da se smatra proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Naime, odredbom člana 1 stav 2 ZIP-a je propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupak izvršenja propisan posebnim zakonom. S obzirom na to da se Zakonom o stečajnom postupku uređuju «uslovi za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i sprovođenja», te «reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana» (član 1 Zakona), nesporno je da taj zakon, u smislu člana 1 stav 2 ZIP-a, predstavlja «poseban zakon», odnosno lex specialis. U situaciji u kojoj su redovni sudovi utvrdili da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak nesporno je da se na apelanatkinjina potraživanja primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku. Ovo stoga što je članom 56 tog zakona propisano da stečajni povjerioci, a tu poziciju nesporno apelantkinja ima, svoja potraživanja prema stečajnom dužniku mogu da ostvare samo u stečajnom postupku. Takođe je nesporno da je članom 58 stav 1 Zakona o stečajnom postupku regulisano da, nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika da traže prinudno izvršenje, niti da traže osiguranje na dijelovima imovine koji ulaze u stečajnu masu, te se navedena odredba odnosi i na potraživanje apelanata koje je utvrđeno u sudskom postupku.

18. Stoga, apelantkinjino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti može da se zaključi da je apelantkinjino pravo na pravično suđenje na bilo koji način zloupotrijebljeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje, odnosno da ništa ne ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanatkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi sa apelantkinjinim žalbenim navodima da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnog navoda o kršenju navedenih prava, apelantkinja nije ponudila nijedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih prava. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

20. U vezi sa apelantkinjinim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000 KM i sudskih troškova zbog neizvršenja Presude Osnovnog suda broj RS-412/02, Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom 76 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, izuzetno, na apelantov zahtjev da odredi naknadu za nematerijalnu štetu u slučaju kršenja ustavnih prava. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetnom slučaju, Ustavni sud smatra da se nisu ispunili uslovi za određivanje naknade nematerijalne štete.

Dopustivost u odnosu na pravo na rad

21. Apelantkinja se žali na povredu prava na rad. U vezi sa apelantkinjinim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) u kom je u čl. 6 i 7 zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao na to da je uživanje ovog prava garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 119/04 od 9. decembra 2004. godine).

22. S obzirom na to da apelantkinja ne navodi da je diskriminisana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelantkinja predočila, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3061/06 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio