Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2953/06 (M. M.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2953/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2953/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Milića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Milića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-36/05 od 11. avgusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmedalija Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teočaka, koga zastupa Dušan Marjanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-36/05 od 11. avgusta 2006. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv ZDP «Rudnik i Termoelektrana» Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete u iznosu od 253.462,00 KM, pričinjene na apelantovoj porodičnoj stambenoj zgradi - kafani, koja se ogleda u vrijednosti uništene kuće, uzrokovane klizištem koje je izazvao tuženi iskorišćavanjem kamenoloma. Tužbeni zahtjev apelant je zasnovao na tvrdnjama da je njegov objekat oštećen uslijed pomjeranja zemljišta na području oko tog objekta, da je to pomjeranje uzrokovano radovima na eksploataciji kamena (miniranje) koje je izvodio tuženi na području kamenoloma zv. Čelinje za potrebe izgradnje brane «Snježnica», da je gradnju predmetnog objekta apelant započeo 1973. godine, a da je kamen tuženi eksploatisao u periodu od 1977. do 1984. godine.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj P-123/01 od 7. novembra 2003. godine kom je usvojen njegov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da mu na ime naknade štete isplati iznos od 253.462,00 KM sa kamatama i troškovima postupka.

4. Osnovni sud je, na osnovu ocjene izvedenih dokaza, utvrdio da je na apelantovom stambeno-poslovnom objektu nastupila šteta kao posljedica miniranja zemljišta na području oko tog objekta koje je izvodio tuženi. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je apelantov objekat oštećen toliko da je postao potpuno neupotrebljiv za stanovanje, da je, prema mišljenju vještaka geološke struke M.V. i E.M., do oštećenja objekta došlo zbog miniranja koje je tuženi izvodio na predmetnom kamenolomu, jer je uslijed tih radnji došlo do pokretanja zemljišta u blizini objekta što je uzrokovalo pomenuta oštećenja. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je apelantov objekat izgrađen na eksploatacionom polju kamenoloma «Čelinje» koji je eksploatisan u vremenu od 1977. do 1984. godine i da za gradnju objekta apelantu nije bila potrebna građevinska dozvola. U postupku je utvrđeno da je apelant prilikom pribavljanja naknadnog odobrenja za gradnju kod organa uprave Opštine Ugljevik potpisao izjavu da neće potraživati naknadu štete koja bi eventualno nastala na objektu ukoliko dođe do klizišta i da, prema nalazu vještaka građevinske struke L.D., ukupna vrijednost štete iznosi 253.462,00 KM. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu u smislu odredbe člana 154 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 13/93 do 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), odlučujući o žalbi tuženog, donio je Presudu broj Gž-253/04 od 20. avgusta 2004. godine kom je potvrdio presudu prvostepenog suda, ocijenivši da je taj sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju svoje odluke, između ostalog, Sud je naveo da prvostepenom presudom nije počinjena niti jedna povreda odredbi parničnog postupka na koje je žalba ukazala, niti neka od onih na koje sud, u smislu člana 221 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), pazi po službenoj dužnosti.

6. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-36/05 od 11. avgusta 2006. godine kom je reviziju djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj Gž-253/04 od 20. avgusta 2004. godine preinačio i presudio tako što je žalbu tuženog djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj P-123/01 od 7. novembra 2003. godine preinačio tako da je apelantu na ime naknade štete, umjesto ukupnog iznosa od 253.462,00 KM, dosudio iznos od 114.058,00 KM, te srazmjerno tome smanjio i troškove postupka. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

7. U toku postupka pred Vrhovnim sudom utvrđeno je da je apelant počeo da gradi predmetnu kuću 1973. godine i stavio je «pod krov» 1977. godine, te da za njenu izgradnju nije tražio nikakvu dozvolu nadležnih organa, jer mu u to vrijeme i nije bila potrebna građevinska dozvola. Izgrađeni objekat legalizovan je rješenjem nadležnih opštinskih organa (Rješenje o odobrenju za građenje objekta broj 04/4-361-148 od 25. maja 1983. godine i Rješenje o urbanističkoj saglasnosti broj 04/4-36475/83 od 17. maja 1983. godine), nakon što se apelant izjavom ovjerenom pred sudom 19. maja 1983. godine odrekao prava na traženje štete uzrokovane klizištem a zadržao pravo da štetu uzrokovanu djelatnošću neke radne organizacije traži od te radne organizacije. Takođe je utvrđeno da apelant nije zatražio mišljenje tuženog, niti organizacije koja je 1973. godine gazdovala kamenolomom iako mu je postojanje kamenoloma bilo poznato, kako je i sam izjavio u postupku pred sudom, a predmetnu kuću je izgradio na udaljenosti od svega 200 metara vazdušne linije od kamenoloma. Sud je zaključio da je apelant mogao da zna da gradi na eksploatacionom polju kamenoloma, što među strankama i nije bilo sporno. Osim toga, apelant nije tražio odobrenje za gradnju (u smislu odredbe člana 75 stav 1 u vezi sa stavom 5 Zakona o rudarstvu, «Službeni list SRBiH» broj 36/73), niti stručno mišljenje o riziku građenja s obzirom na radove u kamenolomu koji podrazumijevaju i upotrebu eksploziva. Apelantu je moralo biti jasno da ti radovi mogu da uzrokuju oštećenja na njegovom građevinskom objektu iz čega proizilazi da je na takav rizik svjesno pristao. Zbog svega navedenog, sud je utvrdio da je nastanku predmetne štete doprinio i sam apelant, te da se zbog toga treba primijeniti pravilo o podijeljenoj odgovornosti za predmetnu štetu, u smislu odredbi člana 192 ZOO. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je pri utvrđivanju podijeljene odgovornosti, pri čemu je apelantov doprinos nastanku predmetne štete ocijenjen sa 50%, u smislu citirane odredbe člana 192 ZOO, srazmjerno smanjio i naknadu te štete na iznos od 114.058,00 KM.

8. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukonkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava, tj. pogrešnim tumačenjem i primjenom odredbi člana 192 ZOO. Prema apelantovom mišljenju, osporenom presudom Vrhovnog suda je, suprotno odlukama nižestepenih sudova, utvrđena podijeljena apelantova odgovornost za štetu nastalu na predmetnom stambeno-poslovnom objektu, kao i apelantov doprinos nastanku predmetne štete sa 50%. Apelant navodi da u toku postupka pred nižestepenim sudovima nisu izvođeni nikakvi dokazi s ciljem utvrđivanja apelantove odgovornosti za nastalu štetu i njegov doprinos njenom nastanku. Povredu prava na dom apelant vidi u činjenici što je na stambeno-poslovnom objektu nastala totalna šteta, te da mu je u objektu onemogućen dalji život i privređivanje. Apelant navodi da od dana nastanka štete pa do danas, dakle, pune 23 godine, živi kao podstanar iako, kako je to presudama nižestepenih sudova utvrđeno, nijednom svojom radnjom nije skrivio uništavanje sopstvenog doma. Takođe, osporenom presudom lišen je prava na pravičnu naknadu i mogućnosti da sebi izgradi drugi dom i uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastanka štete čak i ne uzimajući u obzir velike izdatke na ime zakupa stana za sve ovo vrijeme. Apelant smatra da je Vrhovni sud osporenom presudom povrijedio i njegovo pravo na imovinu, jer je prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka M.V i E.M., na osnovu kojih je isključena apelantova odgovornost za nastalu štetu, utvrdio, primjenom odredbi člana 192 ZOO, da je apelant doprinio nastaloj šteti 50%.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, takođe, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

11. Suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi se na to da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo postupak, izveo dokaze i utvrdio činjenično stanje, te primjenom važećih materijalnopravnih propisa donio presudu kom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, koja je potvrđena presudom Okružnog suda. Međutim, Vrhovni sud je, rješavajući o reviziji tuženog, a imajući u vidu odredbe člana 192 ZOO, djelimično uvažio reviziju i osporenu presudu i presudu Osnovnog suda preinačio tako da je smanjio iznos naknade štete na koju je obavezan tuženi, te srazmjerno tome smanjio i troškove postupka. Vrhovni sud je u osporenoj odluci obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti, pri čemu je apelantov doprinos nastanku predmetne štete ocijenjen sa 50%. U tom pravcu srazmjerno je smanjio iznos naknade štete na koji je obavezan tuženi, u smislu odredbi člana 192 ZOO, kojim je predviđeno da «oštećeni koji je doprinio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu». Vrhovni sud je prilikom određivanja visine materijalne štete imao u vidu i apelantov doprinos nastanku štetnog događaja, budući da je apelant mogao znati da gradi na eksploatacionom polju kamenoloma, te da, protivno odredbama tada važećeg Zakona o rudarstvu, nije tražio odobrenje za gradnju, niti stručno mišljenje o riziku za građenje. Vrhovni sud je zaključio i obrazložio da je apelantu, s obzirom na radove u kamenolomu koji podrazumijevaju i upotrebu eksploziva, moralo biti jasno da ti radovi mogu da uzrokuju oštećenja na njegovom građevinskom objektu, te da je na takav rizik svjesno pristao. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti pravilo o podijeljenoj odgovornosti za predmetnu štetu, u smislu odredbi člana 192 ZOO.

13. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a u navodima apelacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravilnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

14. Apelant u apelaciji osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom odlukom, između ostalog, povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije prvenstveno mora da se utvrdi da li sporni stambeno-poslovni objekat predstavlja apelantov «dom», u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije, i da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».

15. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A broj 109, stav 46f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Iz utvrđenih činjenica nesporno proizilazi da je apelant sopstvenik predmetne parcele na kojoj je 1977. godine sagradio stambeno-poslovni objekat iz kog je morao da se iseli zbog oštećenja. Ustavni sud zapaža da apelant već 23 godine živi u drugom stanu kao podstanar. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da čak i ukoliko može da se zaključi da se sporna kuća može da smatra apelantovim domom, osporena odluka ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na dom, budući da su osporenom odlukom samo preinačene prvostepena i drugostepena presuda u odnosu na visinu štete (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 3173/06 od 28. oktobra 2008. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

16. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovana.

Pravo na imovinu

17. Apelant, takođe, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju navedenih prava mogući i vjerovatni, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2953/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio