Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3128/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3128/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3128/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 754 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P. 805/05 od 3. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo iz Mostara, podnio je 20. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 754 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 805/05 od 3. maja 2006. godine.

2. Rješenjem broj A 141/00 od 1. septembra 2000. godine tužiteljica T. M (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je postavljena na poslove stručnog saradnika, odnosno savjetnika u Općinskom tužiteljstvu Mostar, a od 2. februara 2004. obavlja poslove kantonalnog tužitelja u Kantonalnom tužiteljstvu Mostar. S obzirom na to da su joj bile uskraćene određene novčane naknade za koje je smatrala da joj prema zakonu i općim aktima pripadaju, pokrenula je parnični postupak da joj se one priznaju.

3. Presudom Općinskog suda broj P. 805/05 od 3. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 754 od 7. septembra 2006. godine, a koju je apelant primio 27. septembra 2006. godine, udovoljeno je tužiteljičinom tužbenom zahtjevu, te je apelant obavezan da tužiteljici isplati ukupno 7.360,70 KM. Konkretno, tužiteljici su priznati: pravo na regres za godišnji odmor za 2002, 2003, 2004. i 2005. godinu, razlika toplog obroka za 2002. i 2003. godinu, te razlika isplaćenih plaća za 2002. i 2003. godinu, u novčanim iznosima bliže opisanim u prvostepenoj presudi. Istom prvostepenom presudom je utvrđeno da se tužiteljici određuje isplata zakonskih zateznih kamata od 17. juna 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, a tužbeni zahtjev iznad dosuđenog je odbijen.

4. Redovni sudovi su utvrdili da se za tužiteljičina novčana potraživanja mogu primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Tim zakonom je za poslove koje je tužiteljica obavljala utvrđen koeficijent 7,20 koji, uvećan za tzv. položajni dodatak od 5%, iznosi 7,56. Dalje, članom 33. istog zakona je utvrđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na službenike i namještenike u kantonalnim organima uprave, odnosno kantonalnim tužiteljstvima, ako drugim kantonalnim propisima nije drukčije određeno. I, konačno, članom 29. istog zakona je propisano da se na plaće i druga primanja po osnovu rada, a koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju opći principi o radu i kolektivni ugovori.

5. Dalje, Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) je propisano da se ne mogu utvrditi manja prava službenika nego ovim aktom s tim da je propisana visina regresa u iznosu od 70% plaće službenika ili najmanje u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: FBiH). Osim navedenih propisa, sudovi su primijenili i čl. 9. i 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 44/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba). Ovom uredbom je utvrđen način obračuna navedenih naknada na nivou FBiH i ona predstavlja relevantan materijalnopravni propis koji se analogijom primjenjuje i na utvrđivanje visine ovih naknada na kantonalnom i općinskom nivou. Prema članu 9. Uredbe, djelatnici i službenici imaju pravo na naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok) u iznosu od 2% prosječne mjesečne plaće u FBiH, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Dalje, prema članu 11. Uredbe, djelatniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) u iznosu od 70% plaće djelatnika, odnosno službenika, odnosno najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika, odnosno djelatnika povoljnije. Primjenom navedenih odredaba na konkretan slučaj dobije se isti novčani iznos, kako je to u toku parničnog postupka utvrdio i vještak fanansijske struke u svom nalazu, a prema kome su tužiteljici dosuđene ove naknade. U postupku tužiteljica je dokazala da joj pripadaju navedene naknade, jer je dostavila rješenje o korištenju godišnjih odmora, što apelant nije ni osporavao, kao ni okolnost da je tužiteljica radila u periodu za koji traži da joj se isplati naknada za topli obrok.

6. Razmatrajući apelantov prigovor da je tužba nedopuštena, sud je imao u vidu odredbu člana

67. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), te utvrdio da ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi tužiteljičinu tužbu ocijenio nedopuštenom, pa je ovaj prigovor sud smatrao neosnovanim. U pogledu prigovora o zastari tužiteljičinih novčanih potraživanja, sud se pozvao na član 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radu FBiH) prema kojem zastara novčanih potraživanja iz radnog odnosa nastupa za 3 godine.

7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužiteljica nije imala pravo na naknadu razlike plaće, naknadu za topli obrok, te regresa na ime korištenja godišnjeg odmora. Smatra da su pogrešnom primjenom pozitivnopravnih propisa, koja je očigledno proizvoljna, povrijeđena navedena ustavna prava donošenjem odluka da se apelant obaveže da će isplatiti navedene naknade. Apelant navodi da su sudovi pogrešno protumačili, pa samim tim i primijenili na njegov slučaj materijalne odredbe koje se tiču njegovih obaveza. Konkretno, apelant smatra da su osporene odluke suprotne odredbama člana 34. stav 2. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji propisuje da čl. 35-46. istog zakona predstavljaju samo opće principe, te da to ne sprečava apelantova nadležna zakonadavna tijela da usvoje zakone kojima se mogu na drugačiji način odrediti plaća i druge naknade do nivoa koji ne bi bio niži od nivoa propisanog zakonom. Isto tako, pošto zakonom nisu određene naknade za regres i topli obrok, apelant nije imao ograničenja u vezi sa minimumom ovih naknada. Sudovi su pogrešno primijenili federalne propise, odnosno Uredbu koja se, kako navodi apelant, očito ne odnosi na sudije, pogotovo ne sudije Općinskog i Kantonalnog suda. Tužiteljičino radno mjesto može se podvesti jedino pod odredbu člana 22. stav 2. tačka 3. navedenog Zakona o radnim odnosima, a to je mjesto stručnog saradnika za koje je određen koeficijent 6,00. Iz toga proizlazi, zaključuje apelant, da su sudovi odluku zasnivali na očigledno nezakonitom rješenju o rasporedu i utvrđivanju koeficijenta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu. Također, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju parnični postupak vođen povodom tužiteljičine tužbe i da su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu i obavezali apelanta da joj isplati razlike isplaćenih plaća za 2002. i 2003. godinu koje joj pripadaju, te naknade za regres i topli obrok u skladu sa relevantnim propisima. Tako su redovni sudovi utvrdili da tužiteljici pripada pravo na navedene novčane naknade u ukupnom iznosu od 7.360,70 KM, u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima, Zakona o radu, Kolektivnog ugovora i odgovarajuće Uredbe. Za apelantove prigovore koji su se odnosili na odredbu člana 67. ZPPFBiH, u vezi sa razlozima zbog kojih bi se tužiteljičina tužba, navodno, mogla ocijeniti kao nedopuštena, kao i pogledu prigovora o zastari tužiteljičinih novčanih potraživanja, sud je utvrdio da su neosnovani.

12. Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud sve relevantne činjenice utvrđivao uvidom u priloženu dokumentaciju, te na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke o okolnostima visine tužiteljičinog potraživanja i razmatrajući sve apelantove prigovore u odnosu na tužiteljičin tužbeni zahtjev dajući pri tome jasne razloge za svoju odluku. Također, prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude i Kantonalni sud se očitovao na apelantove navode, koji su u suštini isti kao i navodi u apelaciji. Pri tome, prema mišljenju Ustavnog suda, prvostepeni i drugostepeni sud su primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da tužiteljici pripadaju navedene razlike u plaći, odgovarajuće naknade za regres i topli obrok, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi, u konkretnom slučaju, ukazivali na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom na to da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava ne nude činjenice i dokaze koji bi ukazali na to da su relevantni propisi zaista proizvoljno primijenjeni. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te na to da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerojatni, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3128/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio