Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3198/06 (I. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3198/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3198/06, rješavajući apelaciju Ive Milolaža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Milolaža podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-06-000-253 od 4. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-
0-P-06-000 191 od 16. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Milolaža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drinove Međe, Općina Livno, podnio je 29. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-06-
000-253 od 4. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000 191 od 16. juna 2006. godine. Apelant je 29. oktobra 2007. godine i 3. decembra 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 191 od 16. juna 2006. godine je utvrđeno da je u odnosu prema P.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) apelant vlasnik ½ dijela nekretnina koje se nalaze na području k.o. Smričani, upisanih u zk.ul. broj 678, k.č. broj 175, u zk.ul. broj 708 označene kao k.č. broj 176/1 i k.č. broj 176/2 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U skici vještaka geometra ti dijelovi su 27. septembra 2001. godine prikazani i označeni sa svim potrebnim podacima kao sastavni dio ove presude. U skladu sa navedenim, u izreci ove presude je utvrđeno da je tuženi dužan da pristane da se u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama izvrši ispis ½ njegovog vlasničkog dijela i istovremeni upis tog dijela na apelantovo ime, te sačini prijavni list i izvrši eksproprijacija ovih dijelova nekretnina iz sadašnjih u ove zk. uloške na apelantovo ime. Dalje, istom presudom je obavezan tuženi da odstupi, ne miješa se i preda u posjed ½ dijela ove nekretnine apelantu u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Konačno, višak apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da povučena crvena linija na skici vještaka geometra ide po pravcu, a nikako ukoso u pravcu stare kuće, odbijen je. U pogledu parničnih troškova, sud je utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U podnesenoj tužbi apelant je tvrdio da je vlasnik spornih nekretnina, opisanih u izreci prvostepene presude, koje je stekao kupovinom od strica B.M., u omjeru ½ dijela i druge polovine kuće na temelju gradnje, te zemljišta oko kuće. Uvidom u cijeli spis, provođenjem dokaznog postupka koji je obuhvatio pregled katastarske i zemljišnoknjižne dokumentacije, Presudu Općinskog suda broj P-543/83 od 21. januara 1984. godine koja se odnosi na ovaj predmet, Rješenje Općine Livno od 12. decembra 1986. godine i saslušanjem svjedoka sud je, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» 53/03; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), donio prvostepenu presudu. S obzirom na to da su kao svjedoci u predmetnoj stvari saslušani najbliži rođaci stranaka - apelanta i tuženog ( dvije sestre, brat i stric) koji su potvrdili da je apelant ½ zemljišta kupio, a drugu polovinu, na kojoj se nalazila stara zgrada, adaptirao u stambeni objekat, sud je, kao najbližoj rodbini stranaka, poklonio vjeru njihovim iskazima. Apelant je uspio da dokaže da je, prema odredbi 123. ZPPFBiH, stekao pravo vlasništva na osnovu pravnog posla (kupovinom nekretnina od strica) i da se na konkretan slučaj može primijeniti član 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH («Službene novine FBiH» broj 6/98) kojim je utvrđeno da se pravo vlasništva stiče, između ostalog, i na osnovu pravnog posla. S druge strane, sud nije prihvatio apelantove navode da je temeljem građenja stekao pravo vlasništva na stambenoj zgradi, nego je zaključio da apelant može tražiti naknadu na ime uloženih sredstava prema pravilima obligacionog prava. Konačno, sud je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da povučena crvena linija na skici vještaka geometra treba da ide po pravcu, a nikako ukoso u pravcu stare kuće, poklanjajući vjeru dokazu vještačenjem (član
147. ZPPFBiH).
4. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-06-000-253 od 4. oktobra 2006. godine apelantova žalba na dio prvostepene presude je odbijena, a žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena. Navedenom drugostepenom presudom je utvrđeno da je apelant vlasnik dijela spornih nekretnina – zgrade, površine 93m², koja je označena u skici lica mjesta vještaka geometra od 27. septembra 2001. godine i dopuni skice, snimanja crvenom bojom, koja je sastavni dio presude sa svim potrebnim podacima. U skladu sa navedenim, u izreci drugostepene presude je utvrđeno da je tuženi dužan da pristane da se označeni dio parcele otcijepi od parcele sa novim katastarskim oznakama, sačini prijavni list i izvrši eksproprijacija novonastale parcele iz sadašnjih u nove zk. uloške. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da treba da se briše vlasništvo sa imena tuženog i istovremeno upiše na apelantovo ime, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude i uz sudsko izvršenje. Višak apelantovog preciziranog tužbenog zahtjeva od 4. oktobra 2006. godine je odbijen, a žalba tuženog u preostalom dijelu je, također, odbijena. U pogledu troškova postupka, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu.
5. Iz obrazloženja ove presude proizlazi da je Kantonalni sud, ispitujući pobijanu prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda stranaka, otvorio žalbenu raspravu na kojoj su stranke ostale pri svojim navodima, a sud nakon toga saslušao vještaka geometra koji je dopunio skicu lica mjesta od 27. septembra 2001. godine. Nakon toga je apelantov opunomoćenik precizirao tužbeni zahtjev, tražeći da se utvrdi da je apelant vlasnik spornih nekretnina opisanih u izrekama prvostepene i drugostepeno presude, čija je ukupna površina 452 m², od čega stambena zgrada čini 93 m², garažni objekat 26 m² i dvorište 333 m². Kantonalni sud je utvrdio da je predmetni stambeni objekat bio, ustvari, stara kuća i da je ona bila neuvjetna za stanovanje, pa je tu kuću apelant renovirao, odnosno adaptirao. Pošto je nesporno da je drugu polovinu nekretnina apelant kupio od strica B.M., s obzirom na navedeno, apelantovu žalbu sud je odbio, a žalbu tuženog djelimično uvažio i odlučio kao u izreci drugostepene presude.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu, kao segment tog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. On navodi da je vlasništvo na spornim nekretninama, u koje se ubrajaju kako adaptirana stambena zgrada, tako i okućnica, stekao od oca i kupovinom ½ dijela od strica, pa i građenjem i dosjelošću, ali da su sudovi pogriješili jer mu nisu priznali pravo na okućnicu koja pripada kući i bez koje je nemoguće prići kući i redovno koristiti stambenu zgradu. Apelant navodi da je predočio mnoge dokaze sudu koji ovo potvrđuju, a i sud je uzeo izjave mnogobrojnih svjedoka koji ove navode potkrepljuju. Osim toga, apelant navodi da su povrijeđeni i Zakon o nasljeđivanju i Porodični zakon, kao i da je u toku postupka pričinjena bitna povreda Zakona o parničnom postupku, ne precizirajući o kojoj povredi se radi. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio, niti se u apelaciji izjasnio u čemu vidi povredu prava na pristup sudu kao elementa prava na pravičan postupak. Zbog postojanja mnogobrojnih dokaza koji ukazuju na to da je sud, kako apelant ukazuje, povrijedio navedena ustavna prava, apelant smatra da je apelacija opravdana i utemeljena na zakonu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede procesnog zakona i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju pobijanih odluka za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dakle, u postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali na to da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Pošto se apelantovi navodi o utvrđivanju prava vlasništva ne mogu dovesti u vezu sa pravom iz člana 7. Evropske konvencije, te pošto njegovi navodi o pravu na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije nisu ničim potkrijepljeni, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić