Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3247/06 (L. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3247/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3247/06, rješavajući apelaciju Lazara Mališa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Mališa podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-323/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-172/04 od 1. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazar Mališ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 6. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
323/05 od 10. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-172/04 od 1. aprila 2005. godine.
2. Apelantu je u toku 1966. godine tadašnja SO Foča izdala građevinsku dozvolu za izgradnju porodične stambene kuće na parceli označenoj kao k.č. broj 1939 k.o. Foča, a stupanjem na snagu novog premjera apelantova parcela je dobila novi broj i naziv, te je označena kao k.č. broj 2742, kuća i zgrada, upisane u p.l. broj 1206 k.o. Foča (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Apelant i njegova braća, Vasilije Mališ (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca) i Milivoje Mališ, dogovorili su se da na spornoj parceli zajedničkim sredstvima izgrade zajedničku porodičnu kuću, dogovorivši se da izvrše diobu tako da predniku tužilaca i bratu Milivoju pripadne jedan jednosoban stan u prizemlju.
3. S obzirom na to da je apelant osporavao predniku tužilaca i njegovom bratu Milivoju da su suvlasnici jednosobnog stana, koji se nalazi u prizemlju zajedničke porodične kuće locirane na spornoj parceli, oni su 8. juna 1987. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi utvrđenja prava vlasništva na jednosobnom stanu površine 43 m², koji se nalazi u prizemlju porodične stambene kuće u Foči, u ulici Cara Lazara b.b. (u daljnjem tekstu: sporni jednosobni stan). Nakon što je prednik tužilaca umro, parnicu su, u svojstvu tužilaca, preuzeli njegova supruga M.R. sa djecom M.M. i Č.S., uredivši tužbu 23. septembra 2004. godine u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPPRS).
4. Presudom Osnovnog suda broj P-172/04 od 1. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-323/05 od 10. novembra 2006. godine, utvrđeno je da su tužioci suvlasnici na spornom jednosobnom stanu koji se nalazi u prizemlju porodične stambene kuće izgrađene na spornoj parceli.
5. Osnovni sud je utvrdio da je sporna parcela, na kojoj se nalazi porodična stambena zgrada, upisana kao posjed u katastarskom operatu Općine Foča na apelantovo ime. Činjenica da je apelant isposlovao odobrenje za gradnju porodične kuće na toj parceli na svom imenu ne znači, prema mišljenju Osnovnog suda, da je apelant i isključivi vlasnik, odnosno posjednik porodične stambene zgrade, posebno u okolnostima postojanja zajedničkog usmenog dogovora sa prednikom tužilaca o gradnji zajedničke porodične kuće. Pošto zemljišne knjige za općinu Foča ne postoje, već je evidencija nekretnina uspostavljena popisnim katastrom, Osnovni sud je zaključio da je ta okolnost dovoljan osnov da se smatra da je to lice i upisano (u zemljišnim knjigama) kao vlasnik nekretnine. Ukoliko neko lice smatra da ima pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na toj nekretnini, može tražiti da sud u parničnom postupku utvrdi kojim djelom je to lice steklo pravo vlasništva i po kojem pravnom osnovu. Zbog toga je prednik tužilaca, a kasnije i tužioci, i podnio deklaratornu tužbu iz člana 54. ZPPRS tražeći da se utvrdi da su stekli suvlasništvo na jednosobnom stanu, pobliže opisanom u izreci Presude Osnovnog suda broj P-172/04 od 1. aprila 2005. godine.
6. Sudovi su zaključili da su apelant, prednik tužilaca, i njihov brat dogovorili da zajedničkim sredstvima za sebe sagrade stambenu zgradu na spornoj parceli, uz usmeni sporazum da predniku tužilaca i bratu Milivoju pripadne jednosoban stan u prizemlju izgrađene porodične kuće. Sudovi su, nadalje, utvrdili da su u konkretnom slučaju u pitanju odnosi bliskih srodnika-braće, te je priznanje prava vlasništva na zajedničkim izgrađenim građevinskim objektima, odnosno stambenoj zgradi, bilo potrebno ustanoviti, prvenstveno utvrđenjem postoji li pismeni ugovor o građenju. Ako takvog ugovora nema, onda se mora dokazati da je postojao usmeni dogovor o gradnji, kada nastaje pravno priznato suvlasništvo u razmjeri usmenog sporazuma, a u nedostatku ovog, u razmjeri uloženih sredstava. Kako su sudovi zaključili, a nakon provođenja dokaznog postupka, nedvosmisleno proizlazi da su apelant, prednik tužilaca i njihov brat Milivoje nasljedstvo iza roditelja, uzevši u obzir i spornu kuću, usmeno podijelili 1966. godine i to tako da je prizemlje pripalo predniku tužilaca i njegovom bratu Milivoju, koji su poslije diobe i koristili navedeni jednosobni stan u spornoj kući. Sudovi su utvrdili da je ovakva dioba pravno valjana, jer su parnične stranke i stupile u posjed podijeljenih nekretnina, pa se može uzeti da su perfektuiranim usmenim dogovorom parnične stranke i stekle pravo vlasništva. Sudovi su zaključili da se na opisanu diobu može primijeniti član 145. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) i čl. 21. stav 1. i 22. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik RS» broj 38/03).
7. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obje osporene presude, kako navodi apelant, zasnivaju se na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo po povrede navedenih ustavnih prava. Konkretno, kako se navodi u apelaciji, radi se o pogrešnoj primjeni čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, što je dovelo do toga da se praktično, kako navodi apelant, «vrši legalizacija otimanja tuđe imovine». Apelant je, zatim, detaljno opisao hronologiju događaja počevši od kupovine sporne parcele 1965. godine, posebno navodeći činjenicu da su stranke zajednički kupile spornu parcelu površine od 1000 m², te su je nakon toga faktički i katastarski podijelili na dva dijela, što jasno ukazuje na njihovu namjeru da svaki za sebe i na svom dijelu parcele gradi porodičnu stambenu zgradu. Ako je prednik tužilaca, kako navodi apelant, smatrao da u predmetnoj porodičnoj stambenoj zgradi ima svoj suvlasnički dio, trebalo je da tada traži da se jedan dio kuće upiše kao njegovo suvlasništvo, upravo na onaj način kako su te odnose riješili i u pogledu zajedničkog dvorišta.
8. Sve navedeno ukazuje, navodi apelant, da stranke nisu nikad imale namjeru da zajednički grade kuću. Apelant navodi da je kuću sagradio sam i finansirao je vlastitim sredstvima, podižući kredite od preduzeća u kojem je radio. Sud nije pravilno cijenio činjenicu i dao joj pravi značaj da je tuženi na svoje ime isposlovao odobrenje za građenje predmetne porodične stambene zgrade, kao ključnog dokaza kojim imalac takvog akta dokazuje vlasništvo na objektu koji je izgrađen. I pribavljanje svih neophodnih saglasnosti je preduzimao sam apelant, što jasno manifestira njegov vlasnički odnos prema porodičnoj stambenoj zgradi. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, utvrdi povredu prava na pravičan postupak i prava na imovinu, te da u cijelosti ukine osporene presude i naloži ponovan hitan postupak.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravičan postupak
11. Apelant je osporio presude redovnih sudova nezadovoljan načinom na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da, u konkretnom slučaju, nisu mogli biti primijenjeni čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, zbog čega je sud, navodno, pogrešno utvrdio da tužiocima pripada vlasništvo na spornoj nekretnini-porodičnoj stambenoj zgradi u dijelu ½, umjesto da se utvrdi da je apelant jedini vlasnik. U toku postupka nesporno je utvrđeno da se u pogledu vlasničkih odnosa i pripadnosti pojedinih dijelova zajedničke porodične kuće u konkretnom slučaju radi o vlasničkim odnosima između bliskih srodnika (braće), pa je pravo vlasništva na zajednički izgrađenoj stambenoj zgradi bilo potrebno utvrditi. Nadalje, valjalo je, kako su naveli sudovi, utvrditi da li je postojao pismeni ugovor o građenju ili ne. U nedostatku ugovora, sudovi su utvrdili da je među strankama postojao usmeni ugovor o zajedničkoj gradnji kada je nastalo pravno priznato suvlasništvo u razmjeri usmenog sporazuma. Prvostepeni sud je na navedene okolnosti saslušao mnoge svjedoke, vjerujući njihovim iskazima, te izveo i druge dokaze, zaključivši da je postojao usmeni ugovor o zajedničkoj gradnji sporne stambene zgrade i da je stan u prizemlju prilikom diobe pripao u suvlasništvo sa ½ dijela prvotužiocu Vasiliju Mališu (predniku tužilaca) i njegovom bratu Milivoju.
12. Na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i u tom dijelu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužioca i brata prednika tužilaca. Za utvrđenje ove pravne stvari sudovi su utvrdili da nije presudna činjenica da su braća dobila posebne parcele za gradnju kuće, nego da je postojao zajednički usmeni dogovor između njih da na spornoj parceli grade zajednički stambeni objekt, uključujući i kasnije dogovoreni način diobe zgrade. Prema ocjeni suda, takva dioba je pravno valjana, bez obzira na to što nije izvršena u pisanoj formi.
13. Kako su parnične stranke i stupile u posjed podijeljenih nekretnina, sudovi su zaključili da se može uzeti da su one perfektuiranim usmenim dogovorom o diobi zapravo i stekle vlasništvo, što je u skladu sa odredbama člana 145. Zakona o nasljeđivanju i čl. 20. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (pravnim poslom - ugovor o diobi) i čl. 21. istog zakona (građenje na tuđem zemljištu). Zbog svega navedenog, sudovi su zaključili da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno (član 8. Zakona o parničnom postupku RS), s obzirom na to da su sudovi dali valjanu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, cijeneći ih u skladu sa navedenim odredbama parničnog postupka. Pri tome je sud dao kredibilitet svjedocima kojima je itekako poznata činjenica, a koju je kao spornu valjalo utvrđivati na sudu, da su parnične stranke izvršile sporazumnu diobu svih nekretnina, pa i sporne stambene zgrade, dogovorivši se šta će kome pripasti nakon izgradnje stambene zgrade.
14. S obzirom na navedene činjenice predmetnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da su to učinili na način koji bi kršio apelantova ustavna prava na pravičan postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na pravično suđenje na koji se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
15. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke, u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić