Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3391/06 (S. P.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3391/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3391/06, rješavajući apelaciju Saje Plakalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saje Plakalovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-470/05 od 28. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1218/03 od 12. novembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sajo Plakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Avdo Škaljić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-470/05 od 28. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1218/03 od 12. novembra 2004. godine. Apelant je 12. marta 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Tužbom koju je podnio 6. juna 2003. godine protiv M.M. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i KJKP «Vodovod i kanalizacije» iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotuženi) apelant je tražio poništenje ugovora o kupoprodaji stana u ulici Radnička do broja 94, koji je prvotužena zaključila sa drugotuženim i koji je ovjeren u Općinskom sudu pod brojem 1234/00 23. februara 2000. godine (u daljnjem tekstu: osporeni ugovor). Osim toga, apelant je tražio i brisanje uknjižbe prvotužene na osnovu osporenog ugovora, kao i predaju spornog stana Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo ili apelantu lično.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1218/03 od 12. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-470/05 od 28. septembra 2006. godine, a koju je apelantov punomoćnik primio 13. novembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osporeni Ugovor broj 1620/00 od 23. novembra 2000. godine, zaključen između drugotuženog kao prodavca i prvotužene kao kupca, ništavan i da ne proizvodi pravno djelovanje. Nadalje, istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da se uknjižba, izvršena u Općinskom sudu, a na osnovu navedenog osporenog ugovora, briše i da se prvotužena iseli iz stana u Radničkoj do broja 94 i da se stan preda Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo ili apelantu lično. I konačno, istom prvostepenom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je drugotuženi smanjio stan u ulici Radnička broj 102, a sada Radnička do broja 94, na kojem je apelant imao stanarsko pravo, i to za 8 m², te da se prema tom osnovu apelant upućuje na parnicu da, zbog prouzrokovanja štete, ostvari svoje pravo od drugotuženog, kao i zahtjev o obavezi tuženih da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka.
4. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da prvotužena koristi novosagrađeni stan koji je otkupila od drugotuženog, na kojem je ona bila nosilac stanarskog prava (a koji je sada identificiran, prema vještakovom mišljenju, kao stan u Radničkoj ulici do broja 94 u Sarajevu), a ne apelant, pa stoga, prema mišljenju suda, apelant, kao bivši nosilac stanarskog prava na stanu u Radničkoj broj 102, ne polaže nikakva prava na stan prvotužene. U toku postupka sud je utvrdio da je stan prvotužene izgrađen u novom objektu i da je drugačija kvadratura tog stana od stana na kojem je apelant imao stanarsko pravo, a koji više i ne postoji, jer je baraka u kojoj je apelant imao stan srušena uslijed ratnih djelovanja. Na mjestu gdje je apelant imao stan sagrađen je novi objekat, a prvotuženoj je, kao i drugim stanarima te zgrade, dodijeljen stan na korištenje, koji je ona otkupila prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01). Prema ocjeni suda, apelant niti jednim dokazom nije učinio osnovanom tvrdnju da je danas prvotužena u posjedu stana na kojem je apelant stekao stanarsko pravo, a koji se nalazio na adresi Radnička broj 102. Dakle, apelant nije uspio dokazati da je stan koji danas posjeduje prvotužena i na kojem je stekla vlasništvo, onaj stan koji je prije 1992. godine koristio apelant i na njemu bio nosilac stanarskog prava. Iz niza utvrđenih činjenica i provedenih dokaza sud je utvrdio da je stan prvotužene izgrađen u sasvim novom objektu, da je potpuno drugačije kvadrature i stambenog prostora od stana na kojem je apelant imao svojstvo nosioca stanarskog prava, a koji se nalazio u objektu-baraci sa svega pet stanova i to u prizemlju. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da prvotužena nije u posjedu nekadašnjeg apelantovog stana, niti se na nju može odnositi apelantov tužbeni zahtjev.
5. Apelant se žali da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su u toku postupka pred redovnim sudovima činjenice konkretnog predmeta nepravilno i nepotpuno utvrđene, te da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni. Apelant navodi da je na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05-VZ-1-1964/85 od 11. jula 1985. godine nedvojbeno stekao stanarsko pravo na stanu u Sarajevu, ulica Radnička broj 102. Uslijed ratnih djelovanja objekat u kojem se nalazio predmetni stan je devastiran, no poslije rata je kompletna stambena zgrada renovirana i svi stanovi u potpunosti obnovljeni i prilagođeni za stanovanje. Istina, prilikom obnavljanja devastiranog objekta, izvršene su pojedine izmjene u strukturi i površini stanova, no nesumnjivo je da je riječ o istom stambenom objektu i istim stanovima na kojima su predratni stanari stekli stanarsko pravo, uključujući i apelantov. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 3. marta 2003. godine utvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Radnička broj 102/pr. gdje je navedeno da je novi naziv te ulice Radnička do broja 94, čime je, kako navodi apelant, eksplicitno potvrđeno da je riječ o istom stanu. Kako je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prvotužena nije nikako mogla postati vlasnik tog stana na kojem je već zasnovano stanarsko pravo, što je potpuno u koliziji sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i predmetni ugovor prvotužene čini ništavnim. Što se tiče položaja, predmetni stan se nalazi na istom mjestu kao i prvobitno, samo što su sada iznad stana i u prizemlju izgrađeni identični stanovi. Sud je, dakle, kako navodi apelant, evidentno pod utjecajem povlaštene tužene strane, pogrešno primijenio zakonske propise i time povrijedio apelantovo pravo na pravičan postupak. Apelant, također, navodi da bi izvršenje presude Kantonalnog suda značilo i neopravdano miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog svega iznesenog, apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija i da se utvrdi da je osporenim presudama došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na pravičan postupak, prava na dom i prava na mirno uživanje imovine. Konačno, apelant predlaže da se Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-470/05 od 28. septembra 2006. godine preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravičan postupak
8. Apelant smatra da su u toku postupka pred redovnim sudovima činjenice konkretnog predmeta nepravilno i nepotpuno utvrđene, te da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je apelant na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05-
VZ-1-1964/85 od 11. jula 1985. godine nedvojbeno stekao stanarsko pravo na stanu u Sarajevu, ulica Radnička broj 102. Uslijed ratnih djelovanja objekat u kojem se nalazio predmetni stan je devastiran. Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 3. marta 2003. godine apelantu je potvrđen status nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Radnička broj 102. Međutim, u toku postupka, sudovi su utvrdili da prvotužena ne koristi taj stan, nego novosagrađeni stan koji se nalazi u ulici Radnička do broja 94, a koji je otkupila od drugotuženog, kao nosioca stanarskog prava, u skladu sa važećim pozitivnim propisima. Apelant, stoga, prema mišljenju redovnih sudova, kao bivši nosilac stanarskog prava na stanu u Radničkoj broj 102, ne polaže nikakva prava na stan prvotužene u ulici Radnička do broja 94. Prema ocjeni suda, apelant nije dokazao niti učinio osnovanom tvrdnju da je danas prvotužena u posjedu stana na kojem je apelant stekao stanarsko pravo, a koji se nalazi na adresi Radnička broj 102. Dakle, apelant nije uspio dokazati da je stan koji danas posjeduje prvotužena i na kojem je zaključenjem ugovora o otkupu stekla vlasništvo, onaj stan koji je prije 1992. godine koristio apelant i na njemu bio nosilac stanarskog prava. Do takvog zaključka redovni sud je došao nakon uvida u dokumentaciju, saslušanjem svjedoka, te provođenjem drugih dokaza, naročito vještačenja. Konkretno, vještak je dao mišljenje da je stan u kojem je apelant stanovao preuređen i izmijenjen u kvadraturi, pa je stan umjesto trosoban, površine 53 m², dvosoban i površine 45 m², zatim da se nalazi na istom mjestu gdje je nekad bio apelantov stan, samo što su sada iznad stana prvotužene, koji se nalazi u prizemlju, izgrađeni identični stanovi na spratu i u potkrovlju. Vještak je zaključio da je suštinski u konkretnom slučaju riječ o izgradnji novog objekta, na starim temeljima, promijenjenog vertikalnog gabarita sa potpuno novom korisnom površinom objekta, te brojem i strukturom stanova.
9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom sudskom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primijenjeni odgovarajući materijalnopravni propisi. Razmatrajući apelantovu žalbu, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku na dvije sudske instance pri čemu su sudovi ispitali sve njegove navode, koji su, u suštini, isti kao i navodi apelacije. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na pravičan postupak na koji se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
11. Imajući u vidu zaključke iz prethodnog dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, redovni sudovi su na dvije instance ispitali osnovanost apelantovih tužbenih navoda utvrdivši da njegov zahtjev kojim je tražio da se poništi osporeni ugovor prvotužene nema uporište u materijalnom pravu, niti je našao osnova da treba brisati uknjižbu spornog stana i naložiti prvotuženoj iseljenje iz njega. S obzirom na to da apelant povredu prava na dom vidi u tome što su redovni sudovi, navodno, pogrešno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud nije mogao naći bilo kakve elemente koji bi očigledno (prima facie) upućivali na proizvoljnost sudova pri utvrđivanju činjenica i primjeni prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
12. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić