Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3215/06 (E. K.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3215/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3215/06, rješavajući apelaciju Envera Kičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Kičića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-795/05 od 20. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj RS-
685/03 od 23. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Kičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Bihaća, podnio je 30. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-795/05 od 20. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-685/03 od 23. juna 2005. godine.
2. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tuženih, Unsko-sanskog kantona Bihać i JU «Gimnazija» Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), Općinski sud je donio Presudu broj RS:685/03 od 23. juna 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća za period juli-decembar 1994. godine i period januar-decembar 1995. godine, zatim isplatu neisplaćenog toplog obroka za period juni-novembar 1998. godine, te za januar, februar, april, maj, juni i august 1999. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Također je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova sudskog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da iz zaključka Vlade prvotuženog od 20. januara 1997. godine proizlazi da je taj zaključak donesen s ciljem utvrđivanja kriterija i najniže plaće, odnosno izjednačavanja iznosa neisplaćenih plaća za period od decembra 1994. godine do juna 1995. godine, koje će se isplatiti u 1997. godini, a da zaključkom od 6. decembra 2000. godine Vlada prvotuženog pokreće inicijativu o načinu isplate neisplaćenih plaća za period rata i neposredne ratne opasnosti. Dalje je utvrđeno da se obavijest Ministarstva obrazovanja odnosi na isplatu plaće za maj 1996. godine, a da se iz ugovora o kompenzaciji od 27. augusta 1998. godine, zaključenog između DF PIOBiH i Vlade prvotuženog, utvrđuje potraživanje Fonda prema Vladi USK za period od 1992. do 1997. godine, a prema pregledu duga po subjektima koji su korisnici budžeta. Na osnovu provedenih dokaza sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je Vlada prvotuženog u dva navrata izvršila priznanje duga prema osnovnim školama, odnosno radnicima tih škola. Iz tih razloga, prema mišljenju prvostepenog suda, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 366. i člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), (a ne kako se očiglednom greškom navodi član 386), budući da prvotuženi nije izvršio priznanje zastarjele obaveze, niti je došlo do prekida zastarijevanja, jer ni jedan zaključak ne govori isključivo o priznanju duga. Dalje je navedeno da je članom 106. Zakona o radu određeno da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa protekom tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na to da je apelant 2. jula 2003. godine podnio tužbu sudu za isplatu neisplaćenih plaća za 1994. i 1995. godinu, te potraživanja naknade toplog obroka za 1998. godinu i pojedine mjesece 1999. godine, sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo prvotuženi, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-795/05 od 20. septembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, te pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, pri čemu je u obrazloženju dao detaljne i argumentirane razloge koje je i drugostepeni sud prihvatio u cijelosti. Dalje je navedeno da je za konkretnu pravnu stvar irelevantno da su, eventualno, sudovi na području USK donosili presude kojim su usvajali tužbene zahtjeve za isplatu «ratnih plaća», te da su odbijali prigovore nedostatka pasivne legitimacije koje je istaknuo prvotuženi. Sud je dalje zaključio da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je drugotužena priznala dug, čime bi se prekinula zastarjelost potraživanja, budući da je drugotužena potvrdu o visini neisplaćenih plaća morala izdati u skladu sa Zakonom o računovodstvu. Zbog navedenog razloga sud nije prihvatio apelantov žalbeni prigovor prema kojem je zastarjelost počela teći 21. aprila 2003. godine, već je ona, prema zaključku suda, počela teći od dana dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa plaće i toplog obroka.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju postupka, te ističe da mu je osporenim presudama ograničen pristup sudu paušalnim pozivanjem na odredbe čl. 366. i 386. ZOO-a, te člana 106. Zakona o radu. Apelant smatra da se prvotuženi neosnovano obogatio, te je sud na konkretni slučaj trebao primijeniti čl. 209. i 210. ZOO-a. Dalje se navodi da apelantovo lišavanje imovine nije bilo u javnom interesu, te da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant dalje ističe da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek povrijeđeno jer drugostepeni sud nije cijenio sve njegove žalbene navode niti dokaze tužbe. Budući da je prvotuženi dobio sredstva od države BiH za ovu namjenu, apelant smatra da mu pripada pravo da od tuženog u smislu člana 219. ZOO-a, u vezi sa članom 85. Zakona o radu, traži vraćanje stečenog bez osnova. Dalje se navodi da su sudovi udovoljavali tužbenim zahtjevima za isplatu ratnih plaća zaposlenicima u sudstvu pa apelant smatra da je diskriminiran, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). S druge strane, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava.
9. Ustavni sud konstatira da apelant smatra, suprotno shvaćanju redovnih sudova, da je prvotuženi svojim zaključcima izvršio priznanje duga iz čega dalje proizlazi apelantov zaključak da u konkretnom slučaju zastarijevanje nije nastupilo, odnosno da je sud pogrešno primijenio čl. 366. i
386. ZOO-a, te član 106. Zakona o radu. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je apelant sudu podnio tužbu 2. jula 2003. godine, potražujući neisplaćene plaće za period od jula 1994. godine do decembra 1995. godine, zatim isplatu toplog obroka za određene mjesece 1998. i 1999. godine, te su sudovi zaključili da su apelantova potraživanja zastarjela budući da je od dana dospjelosti do podnošenja tužbe sudu proteklo više od tri godine. Redovni sudovi su ocijenili neosnovanim apelantove navode o tome da zaključci Vlade prvotuženog (od 20. januara 1997. godine i od 6. decembra 2000. godine) predstavljaju priznanje zastarjele obaveze (u smislu člana 366. ZOO-a), odnosno prekid zastarijevanja (u smislu člana 387. a ne kako se očigledno pogrešno navodi člana 386. ZOO-a). Za taj zaključak redovni sudovi su dali obrazloženje u svojim odlukama koje ni u kojem slučaju ne djeluje proizvoljno. Naime, budući da se zaključak od 20. januara 1997. godine odnosi na utvrđivanje kriterija i najniže plaće, odnosno izjednačavanja iznosa neisplaćenih plaća za period od decembra 1994. godine do juna 1995. godine, koje će se isplatiti u 1997. godini, a da se zaključkom od 6. decembra 2000. godine pokreće inicijativa za utvrđivanje načina isplate neisplaćenih plaća korisnicima budžeta za period rata i neposredne ratne opasnost, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi ocijenili da navedeni akti ne predstavljaju priznanje zastarjele obaveze, odnosno duga u smislu čl. 366. i 387. ZOO-a. S druge strane, nesporno je da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu plaća i toplog obroka, dakle primanja iz radnog odnosa, te se na njega ne mogu primijeniti odredbe čl. 209. i 210. ZOO-a zbog toga što se na konkretnu pravnu situaciju, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, primjenjuje Zakona o radu kao lex specialis, koji u članu 106. regulira da potraživanja iz radnog odnosa, o čemu se nesporno radi u konkretnom slučaju, zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. Ustavni sud podsjeća da je članom 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da «Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava». Stoga, u situaciji kad je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu plaća za 1994. i 1995. godinu i toplog obroka za 1998. i 1999. godinu, te kad je tužbu podnio sudu 2. jula 2003. godine, ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi odbili apelantov postavljeni tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja.
10. Ustavni sud dalje podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. Odluku broj AP 150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje regulirati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
11. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u parničnom postupku utvrdili sve relevantne činjenice, što ni za apelanta nije bilo sporno, i dali obrazloženja zaključaka o primjeni materijalnih propisa, konkretno odredaba Zakona o radu i ZOO-a, nalazeći da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Nema proizvoljnosti u obrazloženjima osporenih odluka koja bi eventualno ukazivala da je u postupku donošenja osporene presude dovedeno u pitanje neko apelantovo ustavno pravo i pravo iz Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
13. Apelant, također, ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu apelantove navode, kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te da apelantovi navodi ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da osiguraju pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen povodom apelantove tužbe, da je Općinski sud odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantovu žalbu i odbio je kao neosnovanu potvrđujući presudu Općinskog suda. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, o kojoj je odlučivao nadležni sud, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka, te su apelantovi navodi i u tom dijelu, prima facie, neosnovani.
Pravo na imovinu
14. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
15. Apelant je istakao i navod o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u kontekstu tvrdnje da su sudovi u Unsko-sanskom kantonu donosili presude kojim su udovoljavali zahtjevu za isplatu ratnih plaća čime su, kako apelant navodi, «zaposlenici u sudstvu povlašteni po statusu nakon zaposlenja», iz čega proizlazi da apelant ukazuje da je diskriminiran u vezi sa pravom na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. Međunarodnog pakta. Međutim, apelant uz apelaciju nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Također je proizvoljno i paušalno apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 27/05 od 23. februara 2006. godine, budući da ona nije primjenljiva na apelantov slučaj, niti se radi o identičnoj situaciji, kako to navodi apelant. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud se isključivo bavio pitanjem nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog, a ne pitanjem zastare potraživanja, što je bilo ključno za presuđenje vezano za apelantov tužbeni zahtjev pred redovnim sudovima.
16. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ostvarivanjem prava na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. Međunarodnog pakta, pa zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić