Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3181/06 (M. R.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3181/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3181/06, rješavajući apelaciju Muniba Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Redžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000 114 od 28. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Mirsad Kadić, advokat iz Bihaća, kao likvidator advokatske kancelarije Šaćira Alagića, podnio je 27. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-

000 114 od 28. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 16. augusta 2007. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3181/06 od 14. februara 2007. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Kantonalnog suda broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine, donesenom u krivičnom postupku vođenom protiv apelanta, S. H. i M. K., apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, pod tačkom I i tačkom III/a), d), e) i f), izvršio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora od šest godina i, u smislu člana 202. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), obavezan je da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od po 19.080,00 KM, te paušala u iznosu od 1.000,00 KM, sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Oštećena «Una banka» d.d. Bihać je upućena da imovinskopravni zahtjev u odnosu na apelanta i optuženog S.H. ostvaruje u parničnom postupku. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, pod tačkom III/b) i c), počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1.

KZFBiH.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 18. januara 2005. godine podnijelo optužnicu pod brojem Kt.1/02 protiv apelanta, tvrdeći da je na način i u vrijeme navedeno u optužnici pod tačkom I, zajedno sa optuženim S.H., počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, te da je sâm, na način i u vrijeme navedeno u optužnici pod tačkom IIIa), b), c), d), e) i f), počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo, postupajući po ovlaštenju iz člana 290. ZKPFBiH, nakon provedenog dokaznog postupka, na pretresu održanom 24. oktobra 2005. godine izmijenilo činjenični opis optužnice, između ostalog, i u tač. I i IIIf) (koje se odnose na apelanta), pa je Tužilaštvo u završnoj riječi istaklo da postoji dovoljno dokaza da su optuženi u sticaju počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i predložilo da im se izreknu jedinstvene kazne zatvora. Sud je, dalje, istakao da je optužba u vezi sa okolnostima načina izvršenja krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem 17 svjedoka, da je pročitan iskaz svjedoka H.K. dat u istrazi (koji je u međuvremenu umro), da su pročitani sporazumi o imunitetu koje je Tužilaštvo dalo Muhamedu Talakiću i Stjepanu Blagojeviću, da je saslušala vještaka finansijske struke Melihu Mustafić i izvela niz materijalnih dokaza (zapisnika - o reviziji, o kontroli poslovanja [....] izvještaja - o platnim transakcijama, o reviziji banke, o kontroli poslovanja, o dnevnim pozicijama likvidnosti, o relativnim pokazateljima poslovanja banke [....]; rješenja, kreditnih dosjea klijenata banke, dosjea vezanih za izdavanje garancija, kontni plan, izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Melihe Mustafić i niz druge finansijske dokumentacije [...]). Apelantova odbrana je izvela dokaze saslušanjem petnaest svjedoka, vještaka finansijske struke Avde Šepića, te su pročitani materijalni dokazi (odluka broj 2329/1 od 4. augusta 2000. godine o razrješavanju apelanta dužnosti generalnog direktora «Una banke», odluka broj 2329/2 od 4. augusta 2000. godine o imenovanju apelanta za savjetnika generalnog direktora, Rješenje broj 3646 od 1. decembra 2000. godine o prestanku radnog odnosa apelanta zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju, informacija Federalne agencije za bankarstvo od 31. decembra 1999. godine, izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Avde Šepića i Asima Bećiragića). U završnoj riječi odbrana je tvrdila da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te je predložila da ga sud oslobodi optužbe.

5. U daljnjem tekstu obrazloženja presude sud je iznio sadržaj provedenih dokaza optužbe i odbrane, te je dao ocjenu provedenih dokaza. U vezi sa tačkom I optužnice sud je naveo da je među strankama nesporno da je Banka imala nepovoljnu strukturu kapitala, koja se direktno manifestirala na njenu likvidnost. Dalje je navedeno da je na problem likvidnosti Banku upozorila i Agencija za bankarstvo, da je na problem prevelikog plasiranja kredita, te na ročnu neusklađenost izvora i plasmana rukovodstvo Banke upozorio i interni revizor. Navedeno je, dalje, da je Banka, bez obzira na ova upozorenja, te suprotno Programu upravljanja kapitalom, koji je donio Upravni odbor i suprotno Zakonu o bankama i Odluci o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banaka, nastavila da plasira nove kredite i garancije a da nije imala odgovarajuće izvore za te plasmane, da su pojedini krediti više puta zanavljani, te da su u pojedinim slučajevima krediti i garancije odobravane bez propisanih kolaterala. Sud je, dalje, naveo da su apelant i drugooptuženi, kao generalni direktor, odnosno njegov zamjenik, nakon raspisivanja prodaje dionica svojim najbližim srodnicima na nezakonit način odobrili kredite kojim su kupovane dionice Banke, što je suprotno članu 57. Zakona o bankama, članu 16. Zakona o privatizaciji banaka i članu 237. Zakona o privrednim društvima, pa je privremeni upravnik Banke donio odluku kojom je poništena kupovina dionica. Dalje je navedeno da su apelant i drugooptuženi, bez obzira na to što su stalno upozoravani na problem likvidnosti, nastavili sa investicionim ulaganjima, te da su se ponašali rasipnički pa su u spornom periodu rashodi povećani (donacije, reprezentacija, rast plaća, poklanjanje mobitela, slika, bicikala…). Propusti apelanta i drugooptuženog su doveli do toga da su gubici u poslovanju Banke u 1999. godini iznosili 3.131.000,00 KM, a u 2000. godini 4.484.000,00 KM. Uslijed toga je na dan uvođenja privremene uprave knjigovodstvena vrijednost kapitala Banke od 8.200.000,00 KM u potpunosti bila obezvrijeđena, što je imalo odraz na likvidnost Banke i uzrokovalo uvođenje privremene uprave.

6. U vezi sa ovom tačkom optužnice, sud je prvenstveno ocijenio neosnovanim navode odbrane vezane za identitet optužnice, obrazlažući da je, prema članu 290. ZKP, Tužilaštvo ovlašteno, ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Sud je zaključio da je do izmjene činjeničnog opisa tačke jedan optužnice došlo nakon provođenja svih dokaza, a ne iskaza svjedoka Esada Kozarčanina, kako to tvrdi odbrana. Dalje su ocijenjeni kao neosnovani navodi odbrane da nema elemenata koji ukazuju na saizvršilaštvo optuženih, budući da je apelant u periodu od 1. januara 1999. godine do 4. augusta obavljao poslove generalnog direktora (čija su prava i obaveze striktno propisani Zakonom o bankama i Statutom), a drugooptuženi je za to vrijeme bio zamjenik direktora. Od 28. septembra 2000. godine do 7. maja 2001. godine drugooptuženi je obavljao poslove generalnog direktora, te je sud zaključio da su, kao odgovorna lica banke, odgovorni za «nevršenje službene dužnosti». Dalje je navedeno da apelant i drugooptuženi nisu u spornom periodu blagovremeno poduzimali mjere propisane relevantnim zakonodavstvom. Sud je ocijenio kao neosnovanim tvrdnje odbrane da ostale tačke optužnice, ustvari, predstavljaju konkretizaciju inkriminacije iz prve tačke, što, prema mišljenju odbrane, predstavlja dvostruko optuživanje za iste radnje, budući da su imenovani tačkom I optužnice optuženi da su kao najodgovornija lica svojim pasivnim odnosom Banku doveli u veoma tešku situaciju, što je rezultiralo uvođenjem privremene uprave. Dalje je navedeno da je u ostalim tačkama optužbe radnja svakog optuženog ponaosob konkretizirana pri čemu svaka radnja sama za sebe, i u objektivnom i u subjektivnom smislu, sadrži sve bitne elemente bića utuženog krivičnog djela a što nije slučaj sa tačkom I optužnice. U vezi sa činjeničnim opisom tačke I optužnice, sud je naveo da je provedenim dokazima utvrđeno da je drugooptuženi vršio funkciju generalnog direktora od 28. septembra 2000. godine (ne od 4. augusta) do 7. maja 2001. godine, te da je u tom dijelu izmijenjen činjenični opis optužnice. Dalje je navedeno da je izostavljen dio optužnice koji glasi «niti su u skladu sa utvrđenom politikom i procedurama o bankarskom poslovanju redovno pratili stanje i kretanje depozita komitenata», budući da je provedenim dokazima utvrđeno da su nadležne službe pratile stanje i o tome obavještavale rukovodstvo Banke i nadležne bankarske institucije.

7. U vezi sa tačkom IIIa) optužnice, sud je naveo da je iz provedenih dokaza (uvida u dosje i nalaza finansijskog vještaka optužbe) zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, budući da je utvrdio da je apelant 29. maja 1998. godine preduzeću «Bihaćki transporti» odobrio garanciju sâm i prije podnošenja zahtjeva i bez bilo kakvog osiguranja potraživanja-kvalitetnog kolaterala. S obzirom na to da je apelant kao direktor znao da se prije odobravanja garancije i kredita mora, prema članu 6. Odluke o minimumu sadržaja kreditne dokumentacije, provesti odgovarajuća procedura koja je u konkretnom slučaju izostala, to su se samim potpisivanjem takve garancije u apelantovim radnjama, i u subjektivnom i u objektivnom smislu, ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Sud je ocijenio kao neosnovane navode odbrane da je odluku o davanju garancije u konkretnom slučaju donio Kreditni odbor, a ne apelant, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je upravo apelant 29. maja 1998. godine odobrio garanciju a da je tek nakon toga uslijedila procedura podnošenja zahtjeva za izdavanje garancije.

8. Sud je, dalje, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je Tužilaštvo dokazalo da je apelant počinio krivično djelo iz tačke IIId) optužnice. Naime, utvrđeno je da je preduzeće «Izgradnja» d.d. Bihać 6. marta 2000. godine podnijelo zahtjev Banci za dugoročni kredit u iznosu od 500.000,00 KM iz sredstava Investicijske banke Federacije BiH, da je Kreditni odbor Banke 9. marta 2000. godine donio odluku o odobravanju kredita. Utvrđeno je da je, zatim, na zahtjev «Una banke» Bihać, Investicijska banka 20. aprila 2000. godine donijela odluku o odobravanju kredita kojom je naloženo «Una banci» da kredit plasira krajnjem korisniku, ali da navedena sredstva nikad nisu doznačena preduzeću «Izgradnja» d.d. Bihać iako je sa tim preduzećem zaključila ugovor o kreditu i izvršila osiguranje kredita uknjižbom založnog prava u zemljišnoj knjizi. Dalje je navedeno da odbrana nije osporila činjenične navode u optužnici, ali da je isticala da u apelantovim radnjama nema protivpravnosti, jer se radi o građanskopravnom odnosu između Banke i komitenta, te da je Banka uredno vraćala ta sredstva Investicijskoj banci i da apelantovim radnjama nije nanesena šteta Banci. Međutim, sud je zaključio da je apelant na ovaj način pribavio imovinsku korist za Banku u neutvrđenom iznosu, jer Banka kao finansijska organizacija nije mogla dobiti kredit pod tako povoljnim uvjetima. S druge strane, preduzeće «Izgradnja» d.d. Bihać je pretrpjelo štetu, koju je teško utvrditi s obzirom na to da su sredstva dobivena pod povoljnim uvjetima i da su trebala biti upotrijebljena za nabavku opreme, pa je sud zaključio da su se u apelantovim radnjama, i u objektivnom i u subjektivnom smislu, ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela. Sud je, dalje, naveo da je u činjeničnom opisu ove tačke optužnice došlo do modifikacije dijela koji se odnosi na visinu pribavljene koristi za Banku, jer njena visina nije utvrđena, kao ni visina štete koju je nesporno pretrpjelo preduzeće «Izgradnja» d.d. Bihać.

9. U vezi sa tačkom IIIe) optužnice, sud je naveo da je iz provedenih dokaza zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, budući da je utvrdio da je, na gotovo identičan način kao u prethodnoj tački, odobren dugoročni kredit u iznosu od 500.000,00 KM iz sredstava Investicijske banke Federacije BiH preduzeću «Krajinametal». Ta sredstva Banka nije doznačila preduzeću, iako je sa tim preduzećem zaključila ugovor o kreditu i izvršila osiguranje kredita uknjižbom založnog prava u zemljišnoj knjizi, a ta sredstva su zadržana u Banci radi poboljšanja njene likvidnosti. Sud je, na kraju, naveo da je i u ovom dijelu izvršena modifikacija optužnice u pogledu visine imovinske koristi, odnosno štete, na način da je navedeno da se radi o «neutvrđenom iznosu».

10. Sud je, dalje, utvrdio da je Tužilaštvo dokazalo da je apelant počinio krivično djelo iz tačke IIIf) optužnice, jer je 20. oktobra 1999. godine donio odluku o isplaćivanju otpremnine radnicima do 60 ličnih dohodaka ostvarenih u Banci, a da je potom zaključio ugovor o dugoročnom kreditu sa sindikalnom organizacijom kojoj je na račun prebacio 318.000,00 KM premda je znao da su ta sredstva namijenjena za otpremninu radnika koji idu u penziju. Sindikalna organizacija je u periodu od 25. oktobra 1999. godine do kraja 2000. godine zaključila devet fiktivnih ugovora o kreditu koji su sadržavali formalne uvjete kreditiranja, ali ta sredstva nikada nisu vraćena. Suprotno tvrdnjama odbane, sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekli svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, jer je apelant znao da, prema odredbama Zakona o radnim odnosima i prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji, prilikom odlaska u penziju radnik ima pravo na otpremninu u visini tri lična dohotka, a u tom iznosu su radnicima i dodijeljene otpremnine. Stoga je sud zaključio da je apelant nezakonitim postupcima nanio štetu Banci u iznosu od 318.000,00 KM, a u istom iznosu pribavio imovinsku korist radnicima (koji nisu vratili kredite), jer nije bilo zakonskog osnova da se ta sredstva prebace-isplate radnicima, niti je takvu odluku odobrio Upravni odbor Banke.

11. Dalje je navedeno da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio krivično djelo iz tačke IIIb) i c) (o odobravanju garancija i kredita preduzeću «Una benz» Bihać), te da je apelant za ova krivična djela oslobođen optužbe.

12. Konačno, sud je naveo da su u vezi sa subjektivnom stranom izvršenja produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH apelant i drugooptuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili krivično odgovorni, što proizlazi prvenstveno iz njihove odbrane. Dalje je navedeno da je optužba dokazala i da postoji njihova objektivna odgovornost, jer su u spornom periodu kao odgovorna lica Banke, korištenjem svog službenog položaja, prekoračenjem granica svoje službene dužnosti, te nevršenjem svoje službene dužnosti, dakle, činjenjem i nečinjenjem, preduzeli radnje za koje nisu imali zakonsko ovlaštenje, odnosno nisu preduzeli radnje koje su prema zakonu bili dužni preduzeti. Sud je, dalje, naveo da odbrana s pravom ukazuje na to da su se u radnjama optuženih, u svim tačkama optužnice, ostvarili svi bitni elementi bića jednog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, ali da se radi o jednom produženom krivičnom djelu, jer su u jednom vremenskom kontinuitetu kao odgovorna lica u Banci počinili više istovrsnih krivičnih djela koja predstavljaju jednu cjelinu i čine jedno krivično djelo.

13. Dalje je navedeno da je odbijen prijedlog odbrane da se iz spisa izdvoje zapisnici o saslušanju u svojstvu svjedoka Stjepana Blagojevića i Muhameda Talakića, tvrdeći da se radi o «defektnim dokazima» koji su pribavljeni na nezakonit način, budući da okolnost da se protiv tih lica provodila istraga ni u kom slučaju ne znači da se radi o nezakonitim dokazima. Naime, sud je naveo da su u isključivoj nadležnosti i diskrecionoj ocjeni Tužilaštva kako naredbe o provođenju istrage, tako i naredbe o obustavljanju istrage, te da sud na tu odluku ne može utjecati. Dalje se ističe da, prema članu 98. stav 3. ZKPFBiH, odluku o imunitetu daje tužilac, te da sud nije u mogućnosti da ocijeni zakonitost odluke Tužilaštva o davanju imuniteta. Budući da tužilac protiv navedenih lica nije podnio optužnicu, sud je zaključio da nisu postojale nikakve zapreke da se imenovani pozovu i ispitaju u svojstvu svjedoka. Sud je odbio prijedlog odbrane da se iz spisa izdvoji zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Mustafe Kasumovića, dat pred istražnim sudijom, navodeći da su svi dokazi pribavljeni u fazi istrage validni, te da okolnost da se imenovani na glavnom pretresu nije htio izjašnjavati o svim okolnostima koje je iznio u fazi istrage ne znači da zapisnik iz istrage predstavlja «defektan dokaz». Dalje je odbijen prijedlog optužbe za izuzeće vještaka Avde Šepića, kojeg je angažirala odbrana optuženih, navodeći da okolnost da je bio direktor preduzeća koje je ranije sarađivalo sa «Una bankom» ne može izazvati sumnju u njegovu pristranost.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000 114 od 28. septembra 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva (kojom je tražilo da se prvostepena presuda preinači u oslobađajućem dijelu), a djelimično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude i u odluci o kazni preinačio Presudu Kantonalnog suda broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine, tako da je apelant za produženo isto krivično djelo osuđen na kaznu zatvora od pet godina. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je istakao da analizom pobijane presude nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a dokazni postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude je nedvosmisleno pokazao da je apelant radnjama izvršenja, koje su navedene u izreci pobijane presude, počinio predmetno krivično djelo. Vrhovni sud je zaključio da apelant svojom žalbom ničim nije doveo u pitanje takvu ocjenu prvostepenog suda, niti je u pitanje doveo pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da utvrđene olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, od kojih posebno njegova stara životna dob, bez obzira na postojanje otežavajućih okolnosti ukazuju na to da mu je izrečena prestroga kazna zatvora. Zbog toga je sud djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio pobijanu presudu u osuđujućem dijelu, tako što mu je izrekao kaznu zatvora od pet godina, smatrajući da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena u članu

42. KZFBiH.

15. U obrazloženju presude, u vezi sa apelantovim žalbenim navodima prema kojim se pojavljuje kao sporno pitanje da li tužitelj može modificirati činjenični opis djela iz optužnice, a da se prije toga na glavnom pretresu nije izmijenila sadržina prikupljenih dokaza u istrazi ili se nisu pojavili novi dokazi, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je tužiocu, prema odredbi člana 290. ZKPFBiH, dozvolio modifikaciju činjeničnog opisa djela iz optužnice. Sud je obrazložio da je tužitelj dodavanjem riječi «te su se rasipnički ponašali u pogledu neopravdanog davanja donacija, povećanja plaća, povećanja troškova reprezentacije…» izvršio modifikaciju na osnovu njegove (tužiteljeve) nove subjektivne ocjene dokaza prikupljenih u istrazi i izvedenih na glavnom pretresu, a što, prema ocjeni suda, predstavlja preduzimanje zakonom dozvoljene procesne radnje i što ne predstavlja povredu člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. U vezi sa izmjenama optužnice, dalje se navodi da je pred prvostepenim sudom u potpunosti ispoštovana ravnopravnost stranaka, odnosno da su apelant i ostali osumnjičeni imali ista prava kao tužitelj na način da je poštivan princip kontradiktornosti, da je omogućeno apelantu da se upozna sa svim dokazima i navodima tužitelja, da predlaže i izvodi dokaze, te da se nakon izmjene činjeničnog opisa djela iz optužnice, u smislu člana 290. stav 1. ZKPFBiH, o njemu izjasni. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da je prvostepeni sud iznio razloge zbog kojih je odbio prijedloge u vezi sa izdvajanjem iskaza Stjepana Blagojevića i Muhameda Talakića, budući da se radi o diskrecionom ovlaštenju tužitelja, te da sud nema ovlaštenje da preispituje tužiteljevu odluku kojom je, odstupajući od načela legaliteta, u toku istrage dao imunitet navedenim licima (koja su u toku istrage imala procesnu poziciju osumnjičenih), niti su postojale procesne zapreke za ispitivanje ovih lica na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka. Dalje se navodi da predmetne izjave ne funkcioniraju kao neki autonoman dokaz, niti dokaz na kojem je u pretežnom dijelu prvostepeni sud zasnovao svoje pravne i činjenične zaključke, budući da je sud na osnovu niza neposrednih i posrednih dokaza izveo potrebne zaključke. Stoga je i drugostepeni sud zaključio da se iskazi navedenih lica ne mogu tretirati kao nezakoniti dokaz, niti je upitno njihovo vrednovanje kao pojedinačnih dokaza u vezi sa ostalim provedenim dokazima. Sud je, dalje, naveo da opis krivičnopravnih radnji iz osuđujućeg dijela presude sadrži sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, te je u vezi sa izvršenim finansijskim vještačenjem konstatirao da je odbrana na ravnopravnoj osnovi angažirala vještaka, da je imala mogućnost da osporava nalaze vještaka optužbe, te da je prvostepeni sud izvršio pravilno vrednovanje ovih vještačenja vodeći računa o drugim provedenim dokazima.

17. Sud je ocijenio kao neosnovane apelantove žalbene navode u vezi sa nedostatkom zapisnika o glavnom pretresu, smatrajući da su postojale određene zvučne smetnje, ali da one nisu dovele u pitanje kvalitet zapisnika o glavnom pretresu. U vezi sa žalbenim navodima da su dva puta osuđeni za iste radnje, sud je konstatirao da je prvostepeni sud vrednovao te prigovore i naveo da su u tački I opisane radnje apelanta i drugooptuženog Sakiba Hadžića, kao najodgovornijih lica, koje su dovele do uvođenja privremene uprave, a da su u ostalim tačkama izreke presude njihove radnje konkretizirane. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama apelanta i drugooptuženog, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kad je na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, na koje se pozvao u obrazloženju presude, utvrdio da su apelant i Sakib Hadžić izvršili krivično djelo koje im se stavlja na teret, te u obrazloženju naveo detaljne razloge iz kojih je izveo zaključak o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na krivično djelo i krivičnu odgovornost. Konačno, drugostepeni sud je obrazložio da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude ocijenio i brojne dokaze odbrane, izvršio njihovu analizu, te obrazložio zašto ovi dokazi ne mogu dovesti u pitanje utvrđene odlučne činjenice koje proizlaze iz dokaza na koje je sud ukazao obrazlažući osuđujući dio presude, kao i razloge zašto su neosnovani navodi tužitelja u vezi sa oslobađajućim dijelom presude. Međutim, sud je zaključio da je prvostepeni sud apelantu i drugooptuženom izrekao prestroge kazne, te je, ocjenjujući olakšavajuće okolnosti, a osobito njihovu staru životnu dob, apelantu izrekao kaznu zatvora od 5 (pet) godina, a drugooptuženom Sakibu Hadžiću kaznu zatvora od 4 (četiri) godine.

18. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.a) i b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi prava na odbranu, onemogućavanju da u postupku izvođenja dokaza, u skladu sa načelom kontradiktornosti, izvede dokaze kojim se suprotstavlja navodima i tvrdnjama tužioca. Također, apelant smatra da je presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima (iskazima lica sa kojim je Tužilaštvo zaključilo sporazum o davanju imuniteta).

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. U odnosu na dio apelantovih navoda o pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog zakona, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava.

22. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom segmentu nije proizvoljno. Dalje, Ustavni sud konstatira da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta i drugooptuženog, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna.

23. Naime, Vrhovni sud je objasnio da se prvostepena presuda ne zasniva, kako to apelant navodi, na nezakonitom dokazu (misleći pri tome na iskaze svjedoka Stjepana Blagojevića i Muhameda Talakića, kojim je tužilac dao imunitet umjesto sporazuma o priznanju krivnje). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, i pod pretpostavkom da navedeni iskazi dvaju svjedoka predstavljaju nezakonite dokaze, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, može dovesti do nepravičnosti. Međutim, u konkretnom slučaju, prema ocjeni suda za koju je dato vrlo opširno obrazloženje, ne radi se o nezakonitom dokazu, niti se odluka zasniva samo na tom dokazu nego i na drugim provedenim dokazima, budući da je Kantonalni sud izveo vrlo opsežan dokazni postupak. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da je prvostepeni sud temeljito ocijenio sve izvedene dokaze, te pravilno izvršio analizu dokaza i u obrazloženju presude dao valjane razloge za odlučne činjenice iz kojih je utvrdio da je apelant na način naveden u izreci prvostepene presude počinio predmetno krivično djelo. Također, Vrhovni sud je ustanovio da su se u svim tačkama optužnice ostvarili svi bitni elementi bića jednog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, ali da se radi o jednom produženom krivičnom djelu, jer su u jednom vremenskom kontinuitetu kao odgovorna lica u Banci počinili više istovrsnih krivičnih djela koja predstavljaju jednu cjelinu i čine jedno krivično djelo.

24. Dalje, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je odbrani pred redovnim sudovima data razumna mogućnost da iznese dokaznu građu, te da je, osim iskaza dva navedena svjedoka (za koje apelant tvrdi da su nezakoniti), proveden i niz drugih dokaza čiju valjanost apelant nije osporio. Apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima je zasnovana presuda koja se pobija apelacijom, tretiran je tokom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantova odbrana izvela dokaze saslušanjem petnaest svjedoka, vještaka finansijske struke Avde Šepića, te da je proveden niz materijalnih dokaza odbrane. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta je pred prvostepenim sudom zastupao jedan, a u žalbenom postupku dva advokata), mogao je ulagati žalbe, što je i činio, a sud je provedene dokaze ocjenjivao i u vezi sa apelantovom odbranom (prema kojoj apelant nije izvršio djelo koje mu se stavlja na teret), te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravično suđenje, budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristranosti. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o povredi prava na odbranu i onemogućavanju izvođenja dokaza u skladu sa načelom kontradiktornosti, u cijelosti paušalni i nemaju uporišta u dokumentaciji prezentiranoj Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, budući da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati

25. Apelant se, dalje, u apelaciji pozvao na kršenje prava na pravično suđenje garantiranog u okviru člana 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije u smislu da mu nisu saopćeni priroda i razlozi optužbe, te da mu nisu osigurani adekvatni uvjeti i vrijeme potrebno za pripremanje odbrane. Član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije garantira da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo «da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega». Dakle, neophodno je da optuženi odmah bude obaviješten o optužbi kojom se tereti na način da on to može shvatiti, te da optužba bude detaljna u smislu da optuženom, s obzirom na dati činjenični i pravni osnov, bude jasna priroda optužbe protiv njega. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu navode apelacije i dokumentaciju dostavljenu Ustavnom sudu, proizlazi da je apelant u cijelosti bio upoznat sa sadržajem optužbe protiv njega, na jeziku koji razumije, budući da je u optužbi decidirano dat činjenični opis djela koje je apelantu stavljeno na teret. Također, u drugostepenoj presudi je obrazloženo zašto su neosnovani navodi žalbe u vezi sa modificiranjem činjeničnog opisa djela, budući da se radi o diskrecionom ovlaštenju tužioca koje proizlazi iz člana 290. ZKPFBiH, te je evidentno da je i apelantu, u smislu navedene zakonske odredbe, data mogućnost da se izjasni o modificiranom činjeničnom opisu tačke I izreke presude. Pri tome je obrazloženo da iz predmetne odredbe proizlazi da nije neophodno da se iznesu novi dokazi koji su predloženi na glavnom pretresu, već je dovoljna nova subjektivna ocjena dokaza koje je već proveo tužilac.

26. S obzirom na navedeno, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije iz kojih proizlazi da je apelant imao adekvatne uvjete i vrijeme potrebno za pripremanje odbrane, a pošto apelant, osim paušalnog pozivanja, nije dostavio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na to da su u apelantovom slučaju povrijeđena ova prava, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočeno ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a) i b) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3181/06 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio