Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3238/06 (J.B.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3238/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3238/06, rješavajući apelaciju J.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kžk-06-000-002 od 18. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 2. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Kžk-06-000-002 od 18. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-169/05 od 22. novembra 2005. godine prvooptuženi A.D. je proglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u izreci prvostepene presude pod tačkom 1.a), b), c), d) i e) učinio krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH, krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih stvari iz člana 371. KZFBiH i krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Istom presudom, pod tačkom 2.a), apelant je proglašen krivim da je u vremenskom periodu od 29. januara do 19. februara 2005. godine, nakon prethodnog dogovora, prvooptuženog A.D. poticao, uz davanje novčane naknade od 300,00 KM, na činjenje krivičnih djela opisanih u tački 1.a), b), c), d), i e) optužnice na lažne dojave o postavljenim eksplozivnim napravama u kafe-baru «Valentino» u Livnu. Prvooptuženi A.D. je tri puta telefonom obavještavao policiju o postavljenim eksplozivnim napravama. Te dojave su bile lažne, čime je apelant učinio u poticaju krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 4. KZFBiH, krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa članom 32. KZFBiH. Sud je prvooptuženog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Apelantu je u navedenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. februara do 22. marta 2005. godine. Prvooptuženi i apelant su obvezani sudu isplatiti na ime troškova krivičnog postupka iznos od po 200,00 KM, te na ime paušala iznos od po 50,00 KM, a oštećeni S.D. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant u svoju odbranu na saslušanju kod tužitelja priznao izvršenje krivičnog djela poticanja na lažno prijavljivanje, a sve s namjerom da se vrati kao gost u ugostiteljski objekat «Valentino», te da nije imao namjeru novac uzimati za sebe. Dalje je navedeno da je sud cijenio apelantovu odbranu, prema kojoj nije znao na koji način mu prvooptuženi pomaže da se vrati kao gost u navedeni objekat. Sud je zaključio da je apelantova odbrana neosnovana budući da nije potvrđena provedenim dokazima niti djeluje uvjerljivo zbog toga što je prvooptuženi u svom iskazu naveo da mu je apelant dao 300,00 KM da bi mu omogućio dolazak u navedeni ugostiteljski objekat. Sud je, također, utvrdio da je apelant u kritičnom periodu zaista i boravio u tom objektu, te je tada i kontaktirao prvooptuženog A.D. (što je utvrđeno uvidom u listing telefonskih poziva) iz čega je sud izvukao zaključak da je apelant morao znati o kakvim se radnjama radi, te je, stoga, ocijenio da je apelantova odbrana neuvjerljiva, neosnovana i nije potvrđena provedenim dokazima. Sud je dalje naveo da apelant, kao podstrekač, odgovara u okviru svog umišljaja, da se u njegovom slučaju radi o direktnom umišljaju, te da su obojica u vrijeme izvršenje krivičnog djela bili uračunljivi i krivično odgovorni.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj K-010-0-Kž-06-000-005 od 7. marta 2006. godine uvažene su žalbe prvooptuženog A.D. i apelanta, te je ukinuta presuda Općinskog suda i određeno je održavanje rasprave pred drugostepenim sudom. U obrazloženju je navedeno da prvostepeni sud nije na posve pouzdan način utvrdio da su apelant i prvooptuženi A.D., na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude, počinili predmetna krivična djela. Dalje je navedeno da je Općinski sud svoju odluku o proglašenju apelanta krivim zasnovao isključivo na iskazu prvooptuženog A.D. zbog čega je prvostepena presuda ukinuta.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Kžk-06-000-002 od 18. septembra 2006. godine prvooptuženi je proglašen krivim da je na način naveden u izreci drugostepene odluke pod tač. a), b), c) i d) počinio produženo krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 4. KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora od tri mjeseca. Apelant je proglašen krivim da je u periodu od 29. januara do 19. februara 2005. godine poticao, uz davanje novčane naknade od 300,00KM, prvooptuženog A.D. da čini krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 4. KZFBiH čime je apelant počinio krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 3. a u vezi sa članom 32. KZFBiH. Sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedan) mjesec u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. februara do 22. marta 2005. godine. Apelant i prvooptuženi su oslobođeni od optužbe da su na način naveden u izreci drugostepene presude počinili krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. a u vezi sa čl. 28. i 32. KZFBiH.
6. U obrazloženju presude je navedeno da su na raspravi pred drugostepenim sudom, u smislu člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), izvedeni dokazi koji su izvedeni u prvostepenom postupku (čitanje odbrane optuženih, iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra), te da su izvedeni i drugi dokazi (uvid u listing za mobitele, uvid u fotodokumentaciju, čitanje više službenih zabilješki koje su sastavili uposlenici PU Livno, čitanje zapisnika o pretrazi stana i drugih prostorija, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta itd.). Sud je naveo da je u završnoj riječi prvooptuženi A.D. priznao krivično djelo lažnog prijavljivanja, a porekao izvršenje drugih krivičnih djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, te da je apelant u cijelosti porekao izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Između ostalog, sud je naveo da je nesporno da je apelant dao prvooptuženom A.D. iznos od 300,00 KM, ali da apelant poriče da je ovaj novac dao kao poticaj za vršenje krivičnog djela već da je novac dao kako bi mu prvooptuženi pomogao da dođe u kafić «Valentino» jer je prethodno imao problema sa vlasnikom S.D. Dalje se navodi da su saslušani svjedoci potvrdili da je apelant imao sukob sa S.D. (vlasnikom kafe-bara «Valentino»), da iz listinga «Eroneta» proizlazi da su prvooptuženi A.D. i apelant, u periodu od 19. januara do 17. februara 2005. godine, komunicirali više puta na dan. Navedeno je i da je u vremenskom intervalu od 29. januara do 14. februara 2005. godine prvooptuženi A.D. u više navrata pozvao Policijsku stanicu Livno lažno prijavljujući da je počinjeno krivično djelo propisano zakonom u Federaciji BiH, čime je počinio produženo krivično djelo lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Sud je naveo da je Tužilaštvo uspjelo dokazati da je apelant potaknuo prvooptuženog A.D. da počini ovo krivično djelo, da je prema članu
32. KZFBiH poticanje umišljajna djelatnost poticatelja koja obuhvaća svijest o tome da on svojim djelatnostima potiče, podupire i podržava drugu osobu, kao i svijest o samom djelu, te je sud zaključio da je apelant dajući 300,00 KM potaknuo prvooptuženog da izvrši krivično djelo lažnog prijavljivanja. Sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju djela na način kako je to naznačeno u optužnici prema kojoj su se u radnjama prvooptuženog stekla i obilježja krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 3. a u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Sud je zaključio da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je prvooptuženi izvršio krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. a u vezi sa članom 28. KZFBiH, pri čemu je za ovakve zaključke dao razloge u obrazloženju presude.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što su prekršene odredbe člana 11. ZKP (zakonitost dokaza), kao i odredbe kojima je propisano da se presuda može zasnivati samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, te da je sud dužan cijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima pa iz takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Apelant navodi da je presuda zasnovana samo na indicijama budući da ga prvooptuženi nije doveo u vezu sa činjenjem krivičnog djela, te da nije dokazano u čemu se sastoji apelantov umišljaj.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U suštini, osnovni apelantov prigovor se svodi na tvrdnju da sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući da je osporena presuda, kako apelant navodi, zasnovana samo na indicijama, odnosno na dokazima izvedenim na glavnoj raspravi. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud je utvrdio da je presudom Općinskog suda apelant proglašen krivim za krivična djela koja su mu stavljena na teret i izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Povodom žalbi prvooptuženog i apelanta, Kantonalni sud je rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje rasprave pred drugostepenim sudom sa obrazloženjem da je prvostepeni sud odluku o proglašenju apelanta krivim zasnovao isključivo na iskazu prvooptuženog A.D. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao samo na indicijama, Ustavni sud je utvrdio da su svi dokazi na kojima se zasniva osporena odluka izvedeni na javnoj raspravi pred drugostepenim sudom koji je u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 332. stav 2. ZKPFBiH izveo već izvedene dokaze u prvostepenom postupku kao i druge dokaze. U tom postupku apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branitelja. Iz osporene odluke je vidljivo da je drugostepeni sud svoju odluku o apelantovoj odgovornosti za navedeno krivično djelo zasnovao i na drugim dokazima (iskazima svjedoka i listingu «Eroneta»), a ne samo na iskazu prvooptuženog. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, odnosno kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene jer je to isključivo uloga redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice.
12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u rješenju kojim je usvojio apelantovu žalbu dao obrazloženje vezano za apelantove žalbene navode, te da je u obrazloženju osporene presude, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije, dao valjane, jasne i logične razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te je objasnio u čemu se ogleda apelantov umišljaj. Stoga, u situaciji kad je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na dokazima izvedenim na raspravi pred tim sudom, Ustavni sud ne vidi nikakvu povredu apelantovih prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je članom 296. ZKPFBiH, koji se prema članu 332. stav 1. primjenjuju i na raspravu pred vijećem žalbenog suda, propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su provedeni na glavnoj raspravi, kako se i postupilo u konkretnom slučaju. Tu činjenicu upravo potvrđuje sam apelant u navodima apelacije, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju pred drugostepenim sudom prihvaćeni kao materijalni dokaz i iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz dat u prvostepenom postupku a što je u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH.
13. Apelant je naveo da je prekršena odredba ZKPFBiH koja regulira zakonitost dokaza u krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da zahtjev iz člana 6. Evropske konvencije i pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini jeste zakonitost dokaza, te da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, prihvaćanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, može dovesti do kršenja ovog prava. Međutim, apelant svoju tvrdnju o nezakonitosti dokaza nije uopće obrazložio niti je dostavio dokaze koji bi eventualno ukazivali da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji su pribavljeni na način reguliran članom 11. ZKPFBiH (iznudom priznanja ili kakve druge izjave ili povredom ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima), niti Ustavni sud može pronaći elemenata koji ukazuju da je sud svoju odluku zasnovao na nezakonito pribavljenim dokazima. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Iz navedenih razloga, vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić