Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-370/08 (B.M)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-370/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 370/08, rješavajući apelaciju B.M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-

313/03 od 31. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Bečirević iz Vrnograča, podnio je 31. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-313/03 od 31. oktobra 2007. godine.

2. Služba prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Služba) je zaključkom, broj 05-31-131/02 Dž M. od 19. augusta 2002. godine, koji je potvrđen rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 11/2-23-791-UP-2/02 od 18. novembra 2002. godine, odbacila kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Vrnograču, u zgradi Vrnograč II (objekat policije). U postupku je utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 30. jula 2002. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. jula 1999. godine, a 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 56/01). Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalni sudom, kojim traži poništenje rješenje Ministarstva.

3. Kantonalni sud je presudom, broj U-129/02 od 12. maja 2003. godine, odbio apelantovu tužbu protiv osporenog rješenja Ministarstva kao neosnovanu. Kantonalni sud je, obrazlažući osporenu presudu, ponovio razloge nižesepenih upravnih organa o prekluzivnosti roka za povrat u posjed stana, čijim protekom se to pravo gubi.

4. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda donio presudu, broj Už-313/03 od 31. oktobra 2007. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske. Osim toga, apelanti se žale da mu je povrijeđeno i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, nadležni upravni organi i Kantonalni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i Kantonalni i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

9. Ustavni sud naglašava da pravni sistem svake zemlje utvrđuje pojedine rokove u okvirima kojih je moguće ostvariti određena potraživanja i podnositi pravne zahtjeve. Ti rokovi su u konkretnom slučaju regulirani Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Obzirom da se apelant žali na presudu Vrhovnog suda, broj Už-313/03 od 31. oktobra 2007. godine, ne može se izolovano posmatrati samo ta odluka, nego uzeti u obziri i prethodni zahtjevi apelanta kojima je nesumnjivo utvrđeno da nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana, pa se njegova apelacija mora odbaciti zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova megućih prema zakonu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-370/08 (B.M) | Sudska praksa | Aktio