Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/08 (O. K., M. A., T. Đ., R. D., H. M.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1357/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-1357/08, rješavajući apelaciju Omera Kurtovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije:

-Omera Kurtovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-975/04 od 20. marta 2008. godine;

-Muhameda Alivuka, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-975/04 od 20. marta 2008.

godine;

-Teufika Đulkića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-927/04 od 1. aprila 2008. godine;

-Ramzije Dizdarević, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-699/05 od 1. aprila 2008. godine;

-Hatke Muminović, podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-648/04 od 7. aprila 2008. godine;

-Ermina Ljubijankića, podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-353/04 od 2. aprila 2008.

godine;

-Indire Jusić, podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-353/04 od 2. aprila 2008. godine;

-Senada Kurtovića, Safeta Delića, Sadete Faziljaj, Hate Kovačević, Fehe Čehića, Ekrema Gverića, Halide Fazlić, Hadžere Hodžić i Jusufa Čavkića podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-Gž-08-000 502 od 16. aprila 2008. godine;

zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Kurtović, Muhamed Alivuk, Teufik Đulkić, Ramzija Dizdarić, Hatka Muminović, Ermin Ljubijankić, Indira Jusić, Senad Kurtović, Safet Delić, Sadeta Faziljaj, Hata Kovačević, Feho Čehić, Ekrem Gverić, Halida Fazlić, Hadžera Hodžić i Jusuf Čavkić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Predrag Ibrahimpašić advokat iz Bihaća, podnijeli su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koja su navedena u izreci ove odluke. Apelacije su podnesene u periodu od 8. maja do 3. jula 2008. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1357/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP-1357/08, AP-1521/08, AP-1641/08, AP-1653/08,

AP-1899/08, AP-1907/08 , AP-1908/08 i AP-2021/08.

3. Presudama Općinskog sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. P-444/01 od 27, aprila 2004. godine, Mal-1042/03 od 16. juna 2004. godine, P-543/02 od 20. februara 2004. godine, P-180/02 od 9. februara 2004. godine i P-429/02 od 20. februara 2004. godine, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata: Omera Kurtovića, Muhameda Alivuka, Teufika Đulkića, Ramzije Dizdarević, Hatke Muminović, Ermina Ljubijankića i Indire Jusić kojim su tražili da se Federalno ministarstvo za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: tuženi), obaveže isplatiti im neisplaćenu naknadu za invalidnine i to po osnovu neusklađenih primanja sa rastom prosječne plaće u FBiH za period 1. juni 1996. godine do 31. juli 1998. godine, po osnovu neisplaćene invalidnine za period 1. august 1998. godine do 31. mart 1999. godine U obrazloženju presuda Općinski sud je ukazao da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani jer je na osnovu Naredbe Fedralne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Naredba), broj 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine ukupan iznos po tim osnovama upisan na jedinstveni račun apelanta primjenom navedene Naredbe, čija se zakonitost po mišljenju tog suda može cijeniti samo u upravnom sporu. Osim toga, taj sud je smatrao da je time isplata izvršena i obaveza prestala, s obzirom da je sporni iznos potraživanja apelanta koji je obračunat u certifikatima upisan na jedinstveni račun.

4. Općinski sud je presudom broj P-218/02 od 1. februara 2008. godine djelimično usvojio tužbene zahtjeve apelanata i to: Senada Kurtovića, po osnovu neisplaćenih invalidnina i neusklađenih primanja, Halide Fazlić, Hate Kovačić, Fehe Ćehić, i Ekrema Gverića po osnovu neisplaćenih invalidnina, a Jusufa Čavkića i Hadžere Hodžić po osnovu neisplaćenih invalidnina i neisplaćenog materijalnog obezbjeđenja za iznose navedene u izreci presude. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelanti ostvarili pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje prema Zakonu o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i palih boraca («Sl. list RBiH» br. 33/95, 37/95 i 17/96), a tuženi nije ispunio svoju obavezu pa je sud obavezao tuženog da apelantinama, kojim nisu zastarjela potraživanja, isplati dospjele iznose. Dalje je ukazano da je Naredba broj 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine kojom su neisplaćene invalidnine pretvorene u certifikate zaključno sa 31. martom 1999. godine, stavljena van snage Naredbom istog organa broj 05-41-1254/06 od 30. novembra 2006. godine, pa je sud obavezao tuženog na isplatu potraživanja po ovom osnovu u dijelu koji nije zastario.

5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, a po službenoj dužnosti, prvostepene presude ukinuo i pobijanim rješenjima navedenim u dispozitivu ove odluke tužbe odbacio. U obrazloženju predmetnih rješenja Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih naknada za invalidnine i usklađivanja invalidnina sa rastom troškova života, a koji zahtjevi su prema odredbi člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine FBiH", br. 33/04, 56/05 i 70/07) u nadležnosti organa uprave, dok rješenja o ovim pravima, po službenoj dužnosti izvršava nadležni provstepeni organ uprave, a ne sud. Također je ukazano da je i za potraživanja apelanata koja se odnose na isplate po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja prema odredbi člana 10 Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96) nadležan odlučivati organ uprave, a ne sud. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud odlučio o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost, čime je učinjena povreda parničnog postupka iz člana 16. Zakona o parničnom postupku FBiH. («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) iz kog razloga su prvostepene presude ukinute i tužbe odbačene.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. II tač.1, 2, 3. Međunarodnog pakta o građanskim pravima i slobodama. U suštini, povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što je Kantonalni sud odbacio njihove tužbe ocjenivši da se radi o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost. Apelanti smatraju da je ovaj zaključak Kantonalnog suda pogrešan obzirom da su se tužbeni zahtjevi odnosili na isplatu spornih potraživanja, a ne na zahtjev za utvrđivanje ovih prava. Naime, apelanti navode da su u parničnom postupku tražili isplatu već utvrđenih prava propisanih odredbama Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica, odnosno Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca, koja su u upravnom postupku ostvarili, a organi uprave im to nisu isplatili. Povredu prava na imovinu, apelanti vide u činjenici što im tuženi nije isplatio invalidnidne i naknade za izuzetno materijalno obezbjeđenje koje su im utvrđene rješenjima tužene, niti naknade za usklađivanje invalidnina sa troškovima života, nego su ta potraživanja na osnovu Naredbe tuženog obračunata i pretvorena u certifikate .

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelanti se žale na rješenja Kantonalnog suda kojim su njihove tužbe odbačene jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate izuzetnog materijalnog obezbjeđenja, dospjelih a neisplaćenih invalidnina, odnosno za usklađivanje invalidnina sa rastom troškova života.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su pobijanim rješenjima Kantonalnog suda tužbe apelanata odbačene iz formalnih razloga, budući da redovni sudovi nisu nadležni da u parničnom postupku rješavaju o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku.Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanta na invalidnine i izuzetno materijalno obezbjeđenje raspravilo u upravnom postupku, na način što im je to pravo priznato, ali je isplata tog novčanog potraživanja, kao i ostalih pripadajućih potraživanja u određenom periodu bila obustavljena, te da je donošenjem Naredbe izvršena isplata spornih potraživanja u certifikatima. Također Ustavni sud zapaža da je sporna Naredba stavljena van snage Naredbom tuženog od 30. novembra 2006. godine. U vezi s predmetnim potraživanjima apelanata, Ustavni sud smatra da se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 38 Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica, prema kojoj «nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva, rješava u prvom stupnju o pravima iz ovog Zakona(...)»a da član 39. istog Zakona propisuje da » rješenja o pravima na naknade iz (...)ovog Zakona po službenoj dužnosti provodi nadležni prvostupanjski organ». Također, Ustavni sud naglašava da član

10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca propisuje da «općinski organ uprave izvršava rješenje o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje i vodi evidenciju sa svim potrebnim podacima o korisnicima prava i promjenama koje su od uticaja na pravo, visinu i prestanak prava». Prema navedenim odredbama apelanti su svoja potraživanja mogli ostvariti jedino pred nadležnim organima uprave.

12. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u vezi sa sličnim pravnim pitanjem. U predmetnom slučaju apelant se žalio na odluku suda kojom je njegova tužba za isplatu potraživanja po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja odbačena zbog apsolutne nenadležnosti sudova, budući da je utvrđeno da je riječ o predmetu iz nadležnosti organa uprave. Sud je odbio da se u parničnom postupku upusti u ocjenu zakonitosti Naredbe, na osnovu koje su apelantova potraživanja po osnovu neisplaćenih invalidnina obračunata i pretvorena u certifikate, uz obrazloženje da je to apelant mogao osporavati samo u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Ustavni sud je zaključio u predmetnom slučaju da apelant, obrativši se redovnim sudovima, kao stvarno nenadležnim organima, a propustivši da podnese zahtjev za izvršenje rješenja o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje organu uprave, nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom pravnom lijeku, te je apelacija odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova mogućih po zakonu. (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-1896/06 od 13. decembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedena praksa može primjeniti u konkretnom slučaju.

13. Dakle, pobijanim rješenjima Kantonalnog suda nije odlučeno o potraživanjima apelanata po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja i invalidnina, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu.. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/08 (O. K., M. A., T. Đ., R. D., H. M.) | Sudska praksa | Aktio