Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/07 (Saniteks d.d. Velika Kladuša)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1391/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-1391/07, rješavajući apelaciju Saniteks d.d. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saniteks d.d. Velika Kladuša, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001116 od 21. marta 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-136/05 od 17.februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj Rs-
197/02 od 10. decembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Saniteks d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Hasiba Buhić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je, 10. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001116 od 21. marta 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-136/05 od 17. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-
197/02 od 10. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs-197/02 od 10. decembra 2004. godine, utvrđeno je da se tužiteljica Enisa Topić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) nalazi u radnom odnosu kod apelanta na poslovima sekretara generalnog direktora, te je naloženo apelantu da u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude tužiteljicu vrati na radno mjesto i da joj plati troškove parničnog postupka u iznosu od 410,00 KM.
3. Apelant je, 28. decembra 2004. godine, podnio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj Rs-
197/02 od 10. decembra 2004. godine, koju je Kantonalni sud odbacio kao neblagovremenu Rješenjem broj Rsž-136/05 od 17.februara 2006. godine.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari pred Općinskim sudom održano ročište za glavnu raspravu 4. novembra 2004. godine, na kojem je bio prisutan direktor apelanta Nijaz Veladžić i punomoćnik apelanta Selvedin Ahmetašević, te da je da je na tom ročištu uređujući sudija obavijestio prisutne stranke da će presuda u predmetnoj pravnoj stvari biti donesena 10. decembra 2004. godine i da su stranke u obavezi da tu presudu preuzmu u pisarnici suda. Takođe, navedeno je da je punomoćnik apelanta činjenicu da je uredno obaviješten o tačnom datumu donošenja presude, potvrdio svojim potpisom na raspravnom zapisniku. Kantonalni sud je citirao član
185. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da će nakon zaključenja glavne rasprave, sud prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude, te da su stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda ako su bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, a da rok za žalbu protiv presude počinje teći od prvog narednog dana nakon donošenja presude. U vezi sa tim, Kantonalni sud je konstatovao da je Općinski sud, nakon što je zaključio glavnu raspravu, uredno obavijestio punomoćnika apelanta i punomoćnika tužiteljice o datumu donošenja presude, pa je rok za izjavljivanje žalbe, koji prema članu 422. ZPP-a za sporove iz radnih odnosa iznosi 15 dana, počeo teći prvog narednog dana nakon donošenja presude, odnosno 11. decembra 2004. godine. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant putem punomoćnika advokata Hasibe Buhić izjavio žalbu 28. decembra 2004. godine, i to neposrednom predajom u sud, dakle po proteku zakonom određenog roka, jer je rok za izjavljivanje žalbe u predmetnoj pravnoj stvari isticao na dan 27. decembra 2004. godine. Osim toga, Kantonalni sud je primjetio da je Općinski sud u svojoj dnevnoj naredbi od 29. decembra 2004. godine, naveo da je apelantova žalba od 28. decembra 2004. godine blagovremena. Međutim, konstatovao je da je taj zaključak Općinskog suda pogrešan jer je očigledno da je taj sud pogrešno izračunao rok do kojeg se žalba mogla izjaviti. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je primjenom člana 225. ZPP-a odbacio žalbu kao neblagovremenu.
5. Apelant je izjavio reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Rsž-136/05 od 17.februara 2006. godine, koju je Vrhovni sud je odbacio Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001116 od 21. marta 2007. godine.
6. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeno rješenje pravilno i zakonito, a da revizona tvrdnja apelanta da se obraćao pisarnici Općinskog suda 10. i 13. decembra 2004. godine radi preuzimanja presude, ali da mu je saopšteno da ista nije dostavljena u pisarnicu suda, predstavlja tvrdnju koju je prema članu 7. stav 1. ZPP-a bio dužan dokazati. Konstatujući da apelant nije dokazao tu svoju tvrdnju, Vrhovni sud je ocijenio istu paušalnom i neosnovanom. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da činjenica što je prvostepeni sud u svojoj naredbi naznačio da je apelantova žalba blagovremena i to što je „drugostepeno rješenje dostavio strankama naredbom od 14. decembra 2007. godine“ (vjerovatno se misli na dostavu prvostepene presude), nema uticaja na rješenje predmetne pravne stvari, jer ne oslobađa obaveze apelanta da svoju tvrdnju o nepravovremenoj izradi presude priloži dokaz sudu.
7. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je odbacio žalbu apelanta kao neblagovremenu budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 422. ZPP-a, u vezi sa članom 185. istog zakona, te je Vrhovni sud odbio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, zaključivši da je to rješenje pravilno i zakonito. Dakle, odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nije meritorno odlučeno o žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, već je žalba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem žalbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na temelju koje Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Samim tim apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić