Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/08 (M. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2129/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2129/08, rješavajući apelaciju Mirka Marčete, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Marčete podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 321 od 19. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-799/03 od 12. juna 2006. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Marčeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Borkovići kod Banje Luke, koga zastupa Stevo Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 321 od 19. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-799/03 od 12. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-799/03 od 12. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja bliže označena u dispozitivu prvostepene presude, te da se naloži tuženoj Republici Srpskoj-Ministarstvu za unutrašnje poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanta vrati na poslove i zadatke radnog mjesta policajca, koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa. Ovom presudom je, takođe, odbijen apelantov zahtjev da mu tužena nadoknadi lični dohodak za vrijeme prestanka radnog odnosa, odnosno od 18. februara 1999. godine pa do ponovnog zasnivanja radnog odnosa, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 321 od 19. maja 2008. godine.
4. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je članom 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da je stavom 3 istog člana propisano da izuzetno Vrhovni sud može da dozvoli reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Takođe, članom 316 st. 2 i 3 je propisano da se kao vrijednost spora uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, a da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 5.000,00 KM i nije ga mijenjao do zaključenja glavne rasprave. Shodno tome, zaključio je da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi cenzus iz člana 237 stav 2 ZPP i da se nisu stekli uslovi iz stava 3 istog člana, jer odlučivanje o reviziji nije značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je primjenom člana 247 ZPP odbacio reviziju kao nedopuštenu.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te smatra da je Vrhovni sud trebalo meritorno da odluči o njegovoj reviziji na osnovu ovlašćenja iz člana 237 ZPP.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine izjavio reviziju, ali je ona odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 321 od 19. maja 2008. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine.
9. S obzirom na to da je apelantu 24. novembra 2006. godine uručena Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 580 od 31. oktobra 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 14. jula 2008. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić