Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/08 (M. J.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2413/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2413/08, rješavajući apelaciju Mare Jurić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tač. 4 i 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Jurić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-000022 od 18. juna 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Jurić podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-

U-07-000239 od 27. novembra 2007. godine i Rješenja Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka, broj 1027262139 od 5. februara 2007. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Jurić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 4. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-

000022 od 18. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000239 od 27. novembra 2007. godine i Rješenja Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1027262139 od 5. februara 2007. godine.

2. Rješenjem Fonda PIO Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO – Filijala Banja Luka), broj 1027262139 od 13. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda PIO broj 1027262139 od 5. februara 2007. godine, odbijen je apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju, jer je utvrđeno da kod apelantkinje ne postoji invalidnost u smislu člana 92 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 106/05).

3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-U-07-000239 od 27. novembra 2007. godine odbio apelantkinjinu tužbu podnesenu protiv drugostepenog Rješenja Fonda PIO broj 1027262139 od 5. februara 2007. godine.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-000022 od 18. juna 2008. godine odbio apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-

000239 od 27. novembra 2007. godine. U obrazloženju Vrhovni sud navodi da je utvrdio da su Fond PIO i Fond PIO – Filijala Banja Luka na osnovu nalaza i mišljenja Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti iz prvostepenog i drugostepenog postupka pravilno utvrdili činjenično stanje, da kod apelantkinje ne postoji invalidnost, te da ne može da joj se prizna pravo na invalidsku penziju i da su apelantkinjini prigovori neosnovani.

5. Iako apelantkinja nije konkretno navela za koje odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini smatra da su povrijeđene osporenim presudama, iz navoda u apelaciji može da se zaključi da smatra da su joj povrijeđena prava garantovana članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantkinja, takođe, navodi da je povrijeđeno njeno pravo na rad.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tač. 4 i 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tač. 4 i 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud mora, prije svega, da utvrdi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelantkinja iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove i podnijela apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-000022 od 18. juna 2008. godine

8. U konkretnom slučaju apelantkinja se žali na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-

000022 od 18. juna 2008. godine kom je odbijen njen zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000239 od 27. novembra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju efekasne pravne lijekove. Naime, u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva, koja je dobila snagu res iudicata [vidi, mutatis mutandis, odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174), aplikacija broj E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243]. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o predlogu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantkinjinog zahtjeva, ne tiče odlučivanja o apelantkinjinim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. Apelantkinja se, takođe, žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na rad. U vezi sa njenim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6 i 7 zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava je garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na to da apelantkinja ne navodi da je diskrimisana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočila apelantkinja, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 011-0-U-07-000239 od 27. novembra 2007. godine

10. Konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 011-0-U-07-000239 od 27. novembra 2007. godine, koja je apelantkinji uručena 26. decembra 2007. godine, što je vidljivo iz dostavnice Okružnog suda, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 4. avgusta 2008. godine. Iz ovoga proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporenu presudu Okružnog suda.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tač. 4 i 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/08 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio