Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/06 (G. R.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1898/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj A
P 1898/06, rješavajući apelaciju Grozde Ristić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 10 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Grozde Ristić podnesena protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što je, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Grozda Ristić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine podnijela je 30. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine.
2. Apelantkinja navodi da se 23. maja 1997. godine vozila autobusom UNHCR-a koji je, iz nepoznatih razloga, u toku vožnje naglo zakočio, pa je tom prilikom apelantkinja pala i zadobila povrede glave i krvarenje na usta i nos. Apelantkinja je, zatim, vozilom IFOR-a prebačena u bolnicu gdje joj je ukazana pomoć.
3. Na osnovu informacija i relevantne dokumentacije Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, proizilazi da je osiguravajuće društvo «Avus», sa sjedištem u Danskoj, kod kog je vozilo UNHCR-a bilo osigurano od automobilske odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, apelantkinji dostavilo Ponudu broj BH-00438/97 od 21. oktobra 1999. godine za namirenje štete zbog posljedica pretrpljene saobraćajne nezgode. Apelantkinji je ponuđen novčani iznos od 3.100 DM. Takođe, apelantkinji je uz ponudu dostavljena i «izjava o namirenju» i zatraženo je da izvijesti osiguravača o broju bankovnog računa na koji može da se izvrši uplata ponuđenog novčanog iznosa. Nadalje, iz relevantne dokumentacije je vidljivo da su se apelantkinja i osiguravač sporazumno dogovorili u pogledu iznosa novčane naknade. Takođe, vidljivo je i da je apelantkinja potpisala izjavu da prihvata ponuđeni iznos novčane naknade za pretrpljenu štetu u saobraćajnoj nezgodi, kao i da se isplatom tog iznosa smatra «potpuno i konačno namirenom» zbog ovog štetnog događaja.
4. Dopisom od 5. aprila 2004. godine apelantkinja je obaviještena da novi nalaz doktora nije dao «povoljnije mišljenje», te da, stoga, osiguravač ne može da pristane na dodatnu naknadu koju je tražila, jer je isplaćena naknada primjerena.
5. Apelantkinja navodi da joj je zbog propusta države Bosne i Hercegovine da zaštiti prava svojih građana povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da joj pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete i da bi tu štetu trebala da joj isplati država Bosna i Hercegovina. Takođe, smatra da je država Bosna i Hercegovina dužna da obezbijedi adekvatan pravni put za zadovoljenje prava svojih građana. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja ukazuje i na povredu člana 13 Evropske konvencije jer navodi da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine ne postoji djelotvoran pravni lijek za zaštitu prava proizišlih iz odnosa građana Bosne i Hercegovine i međunarodnih organizacija, u konkretnom slučaju UNHCR-a. Dalje, apelantkinja je navela da se obraćala UNHCR-u koji joj je «telefonskim putem ponudio iznos od 3.000,00 KM na ime kompenzacije», što je odbila smatrajući taj iznos neadekvatnim. Takođe, apelantkinja je dopisom od 9. avgusta 2008. godine ponovo obavijestila Ustavni sud da je ponuda UNHCR-a za kompenzaciju od 3.000,00 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) bila usmena i to putem telefona i da UNHCR na brojne dopise nije odgovarao pismenim putem, te da nije u mogućnosti da Ustavnom sudu dostavi odluke UNHCR-a.
6. U odgovoru na apelaciju UNHCR je naveo da je još na snazi «Sporazum o saradnji između UNHCR-a i Vlade Republike Bosne i Hercegovine» (u daljnjem tekstu: Sporazum) koji je potpisan 18. marta 1994. godine. Ovaj sporazum se zasniva na članu 22 Povelje Ujedinjenih naroda shodno kojoj je UNHCR integralni dio Ujedinjenih naroda «čiji status, privilegije i imuniteti potpadaju pod Konvenciju o privilegijama i imunitetima Ujedinjenih naroda», te da je Bosna i Hercegovina potpisnica ove Konvencije. U skladu s tim, UNHCR je naveo da uživa pravni imunitet u BiH, te da bi mu se u ovoj stvari trebalo obratiti diplomatskim putem. Međutim, UNHCR je istakao da je upoznat sa ovim slučajem i da su autobusi koje je UNHCR koristio bili osigurani u osiguravajućem društvu «Avus» čije je sjedište u Danskoj. Takođe, UNHCR je dostavio svu relevantnu dokumentaciju koju je prikupio «u vrijeme kad je [apelantkinji] pružena pravna pomoć kako bi joj se pomoglo da dobije pravednu odštetu od osiguravajućeg društva».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 10 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 4 tačka 10 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom.
8. Ustavni sud zapaža da se apelantkinja, u suštini, žali da u vezi sa naknadom štete koju je pretrpjela nije imala efikasno pravno sredstvo u Bosni i Hercegovini koje bi joj omogućilo da to pravo i ostvari. Stoga će Ustavni sud da ispita samo navode apelacije koji se odnose na pravo iz člana 13 Evropske konvencije koji glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kad su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.
9. U konkretnom slučaju, apelantkinja je tražila naknadu štete za povrede pretrpljene u autobusu UNHCR-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, shodno članu II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, BiH dužna da obezbijedi najviši nivo međunarodnopriznatih ljudskih prava i sloboda, a da se, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija primjenjuje direktno. Pravo na naknadu štete pretrpljene u vozilu je pravo koje je priznato domaćim zakonodavstvom i, stoga, BiH mora da obezbijedi sprovođenje ovog prava tako što će propisati odgovarajuća efektivna pravna sredstva.
10. U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja štetu pretrpjela u vozilu koje pripada međunarodnoj organizaciji koja, shodno Sporazumu, kao integralni dio Ujedinjenih naroda, uživa imunitet od odgovornosti u BiH. S druge strane, vozila UNHCR-a su bila osigurana kod stranog osiguravača za slučaj štete nanesene trećim licima, a apelantkinja je, suprotno navodima iz apelacije, iskoristila taj mehanizam i izdejstvovala naknadu štete uz sklapanje sporazuma sa osiguravačem u kom je izjavila, između ostalog, da je «potpuno i konačno namirena».
11. Ustavni sud smatra da u okolnostima ovog slučaja apelantkinja ne može da se poziva na nepostojanje djelotvornog pravnog lijeka u vezi sa zaštitom svog prava, jer je očigledno da je na sporazuman način ostvarila svoje potraživanje, te ne može da prigovara da joj je uskraćeno pravo na pravnu zaštitu. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju Bosna i Hercegovina nije imala pozitivnu obavezu da obezbijedi apelantkinji djelotvoran pravni lijek za naknadu štete koju je prouzrokovala međunarodna organizacija sa specijalnim statusom, naročito kada je takav pravni lijek obezbijeđen putem te međunarodne organizacije, odnosno njenog osiguravača. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina u konkretnom slučaju ne može da bude odgovorna za naknadu štete koju je apelantkinja pretrpjela u vozilu UNHCR-a, niti za obezbjeđenje posebnog pravnog lijeka u takvim slučajevima, pa je apelacija, ratione personae, nedopustiva.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 10 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je, ratione personae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić