Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2121/07 (N. U.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2121/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 2121/07, rješavajući apelaciju Nevzeta Ugljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevzeta Ugljanina podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-454/04 od 9. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda I Sarajevo, broj P-

251/01 od 23. septembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevzet Ugljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Zlatica Zahirović advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-454/04 od 9. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-251/01 od 23. septembra 2003. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije (u daljnjem tekstu: tužena), sa zahtjevom da mu tužena isplati naknadu štete zbog neisplate usklađene invalidnine sa rastom prosječene plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za period od 1. juna 1996. godine do 31. jula 1998. godine u iznosu od 1.695,00 KM, po osnovu neisplaćenih invalidnina za period 1. august 1998. godine do 31. mart 1999. godine u iznosu od 1.728,00 KM, iznos od 2.056,00 KM po osnovu neisplaćenog izuzetnog materijalnog obezbjeđenja za period od 1. augusta 1998. godine do 31. marta 1999. godine, te iznos od 3.423,00 KM po osnovu obračunatih, a neisplaćenih sredstava pretvorenih u certifikate, što ukupno iznosi 8.902,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom, te nadoknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je naveo da je po osnovu vojnog invaliditeta ostvario pravo na invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je tužena iznose koje potražuje tužbom pretvorila u certifikate bez njegovog znanja i pitanja.

3. Općinski sud je donio Rješenje, broj P-251/01 od 23. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-454/04 od 9. juna 2006. godine, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio je tužbu apelanta uz obrazloženje da ostvarivanje i utvrđivanje obima prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje regulisano Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list SFRJ», br. 68/81 do 42/90), koji se primjenjuje kao preuzeti republički zakon i Zakonom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list RBiH», br. 33/95, 37/95 i 17/96), te da je shodno navedenom riječ o nadležnosti upravnih organa, a ne suda.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanta na izuzetno materijalno obezbjeđenje raspravilo u upravnom postupku, na način što mu je to pravo priznato. Međutim, apelant je nezadovoljan rješenjem Općinskog suda, koje je potvrdio i Kantonalni sud, a kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za vođenje postupka po njegovoj tužbi, radi isplate novčanih iznosa na ime invalidnine i izuzetno materijalnog obezbjeđenja i tužbu odbacio, nalazeći da su to prava o kojima odlučuje organ uprave određen zakonom i sud nije apsolutno nadležan za vođenje postupka. Naime, navedeno je da je postupak ostvarivanja prava na ličnu invalidninu propisan odredbama člana 91. do 115. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list SFRJ», br. 68/81 do 42/90) koji se primjenjuje kao preuzeti republički zakon i kojim je određena nadležnost upravnih organa kako prvostepenih i drugostepenih, a ne sudova redovne nadležnosti. Nadalje, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje shodno odredbi čl. 12 i 13. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni list RBiH», br. 33/95, 37/95 i 17/96) pravo za čije se ostvarivanje vodi postupak po službenoj dužnosti kod opštinskog organa uprave nadležnog za boračko-invalidsku zaštitu koji vrši usklađivanje i isplatu izuzetno materijalnog obezbjeđenja. Ustavni sud naglašava da član 10. navedenog Zakona propisuje da «opštinski organ uprave izvršava rješenje o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje i vodi evidenciju sa svim potrebnim podacima o korisnicima prava i promjenama koje su od uticaja na pravo, visinu i prestanak prava». Shodno navedenom riječ o nadležnosti upravnih organa, a ne sudova.

8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-925/04 od 13. septembra 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant je, prema utvrđenom stanju propustio da se obrati nadležnom organu uprave, iz čega proizilazi da redovni sudovi odlučujući o tužbi apelanta nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelant u svojoj apelaciji ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbacivši njegovu tužbu zbog nenadležnosti, te je istakao da mu traženo pravo pripada. Međutim, da bi se raspravilo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-

844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju tužbenog zahtjeva apelanta. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2121/07 (N. U.) | Sudska praksa | Aktio