Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2901/06 (M. H.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2901/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine,, u predmetu broj AP-2901/06, rješavajući apelaciju Madžide Haverić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Madžide Haverić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-884/05 od 5. septembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1705/04 od 15. marta 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Madžida Haverić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Šemso Temin advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-884/05 od 5. septembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1705/04 od 15. marta 2005. godine.

2. Behireta Novalija, Munira Hadžisadiković, Sadžida Rašidagić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) i apelantica podnijele su Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga u iznosu od 14.650,40 KM. Apelantica i tužiteljice su navele da je njihovom ocu pravosnažnim rješenjem Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) broj 03/1-463-110/73 od 16. aprila 1974. godine izuzeto iz posjeda građevinsko zemljište označeno kao k.č. 3 oranica površine 453. m2 upisane u z.k. ul. CIII/129 k.o. Sarajevo u korist tuženog radi individualne stambene izgradnje. Također su navele da njihovom ocu, koji je umro 1974 godine, za izuzeto zemljište naknada nije nikada isplaćena, a apelantica je 2001 godine, na osnovu dobivene urbanističko tehničke dokumentacije, zatražila od Općine da joj dodjeli izuzeto zemljište radi izgradnje stambene zgrade. Općina je rješenjem broj 02-

49-231/01 od 14. novembra 2001. godine, udovoljila zahtjevu apelantice, dodijelila joj gradsko građevinsko zemljište i utvrdila obavezu da na račun tuženog uplati naknadu za dodijeljeno zemljište u iznosu od 14.650,40 KM, a koji iznos je apelantica i uplatila. Apelantica i tužiteljice su smatrale da je apsurdno da apelantica plati očevo zemljište te su podnijele zahtjev za vraćanje uplaćenog iznosa. Obzirom da tužena nije iskazala spremnost da vrati naknadu koju je uplatila apelantica to su tužiteljice i apelantica predložile da sud nakon provedenog postupka obaveže tuženog na isplatu iznosa od 14.650,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Općinski sud je presudom broj P-442/03-A od 2. jula 2004. godine, obavezao tuženog da isplati apelantici iznos od 14.650,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok su tužiteljice odbijene za tužbenim zahtjevom. Sud je smatrao da apelantica nije bila u obavezi platiti tuženom naknadu za dodijeljeno građevinsko zemljište jer se radi o zemljištu koje je prethodno bilo preuzeto od njenog oca, kao ranijeg vlasnika, pa se tom naplatom tuženi neosnovano obogatio. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je zahtjev tužiteljica neosnovan jer je isključivo apelantica ostvarila pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu, čiji je raniji vlasnik bio njihov prednik i jedino apelantici pripada pravo da zahtjeva povrat neosnovano uplaćenog iznosa. Također je zaključeno da tužiteljice nemaju osnova potraživati povrat uplaćenog iznosa obzirom da nisu ostvarile pravo na dodjelu gradskog građevinskog zemljišta, niti su uplatile iznos naknade, te stoga i ne mogu solidarno sa apelanticom zahtijevati povrat uplaćenog iznosa.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Kantonalni sud je presudom broj Gž-1705/04 od 15. marta 2005. godine, žalbu uvažio i prvostepenu presudu u stavu I preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da joj tuženi isplati iznos od 14.650,40 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka, u cijelosti odbio dok je u preostalom dijelu u stavu II, prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja pravilno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno tumačeći odredbu člana 52. st. 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu.(«Službeni list SRBiH», br. 34/86, 1/90, 29/90, i «Službeni list RBiH», br. 3/93 i 13/94). Kantonalni sud je dalje istakao da je prema navedenim odredbama obveznik plaćanja naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište svako fizičko i pravno lice kome je dodijeljeno neizgrađeno gradsko zemljište na korištenje radi građenja, a što znači da je naknadu dužan platiti i raniji vlasnik gradskog građevinskog zemljišta koji je ostvario prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno njegov nasljednik, kao u konkretnom slučaju. Raniji vlasnik predmetnog zemljišta, bio je tuženi i od njega je apelantica preuzela zemljište radi građenja pri čemu za rješenje predmetne stvari, po mišljenju Kantonalnog suda, nema nikakvog uticaja činjenica da je raniji vlasnik tog zemljišta (prije tuženog), bio otac apelantice, od koga je tuženi preuzeo to zemljište, kao ni činjenica da naknadu za to, nekada preuzeto zemljište od oca apelantice, tuženi nikada nije platio. Kantonalni sud je također na kraju istakao, da ukoliko tuženi nakon preuzimanja zemljišta od oca apelantice, nije platio naknadu za to preuzeto zemljište, tužiteljice i apelantica su mogle posebnom tužbom u okviru drugog sudskog postupka potraživati isplatu te naknade.

6. Odlučujući o reviziji koju su protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1705/04 od 15. marta 2005. godine, izjavile tužiteljice i apelantica, Vrhovni sud je presudom broj Rev-884/05 od 5. septembra 2006. godine, reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio. U presudi je navedeno da su tužiteljice i apelantica u tužbi tvrdile da se tuženi neosnovano obogatio jer je odbio da vrati naknadu koju je apelantica uplatila na ime dodjele zemljišta, dok su u reviziji navele da traže isplatu naknade za izuzeto zemljište koja je svojevremeno trebala biti plaćena njihovom ocu, a ne isplatu naknade za dodjelu zemljišta koju je uplatila apelantica. Vrhovni sud je naveo da je osnov po kojem je uplata izvršena pravosnažno rješenje Općine od 14. novembra 2001. godine, koje je još uvijek na snazi. Prema odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list BiH», 2/92, 13/93 i 13/94) neosnovano obogaćenje postoji kada je imovina jednog lica prešla u imovinu drugog bez pravnog osnova ili kada je osnov otpao. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, osnov za uplatu iznosa novca čiji se povrat traži je pravosnažno rješenje Općine koje nije stavljeno van snage.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji apelantica ponavlja hronologiju događaja vezanu za izuzimanje zemljišta njenom ocu i navodi da njenom ocu nikada nije isplaćena naknada za izuzeto zemljište. Apelantica je navela i hronologiju događaja vezanu za tok sudskog postupka koji je okončan osporenim presudama

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu zato što je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj tuženi isplati iznos od 14.650,40 KM, a koji iznos je apelantica uplatila tuženom na ime naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište. Ustavni sud zapaža da apelantica svoje pravo na imovinu temelji na činjenici da se tuženi neosnovano obogatio obzirom da je zemljište koje joj je dodijeljeno za stambenu izgradnju izuzeto iz posjeda njenog oca kojem nikada nije isplaćena naknada.

11. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti, broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).

12. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu radi povrata iznosa koji je uplatila tuženom na ime naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište, radi izgradnje stambenog objekta, što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelantice. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelantica mogla imati bar «legitimno očekivanje» da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela zahtjev Općini da joj dodjeli izuzeto zemljište radi izgradnje stambene zgrade i da je Općina rješenjem broj 02-49-231/01 od 14. novembra 2001. godine, udovoljila njenom zahtjevu sa nalogom da tuženom kao ranijem faktičkom vlasniku, na ime troškova naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, isplati određeni novčani iznos koji je apelantica uplatila na račun tuženog. Članom 52. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu je propisano da je: «lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja dužno platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta». Dakle apelantica je u skladu sa navedenim propisom i izvršila uplatu, međutim apelantica je smatrala da se tuženi neosnovano obogatio i da joj nije mogao tražiti naplatu navedenog iznosa, obzirom da se radi o zemljištu koje je prethodno preuzeto od njenog oca, kao ranijeg vlasnika i kome naknada za zemljište nije nikada isplaćena

13. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelantice da će uspjeti sa takvim zahtjevom, uprkos tome što je osnov za uplatu iznosa novca čiji povrat traži, pravosnažno rješenje Općine od 14. novembra 2001. godine kojim je određena naknada, nikada nije poništeno i još uvijek je na snazi, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Također Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo da apelantica u smislu člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu, ukoliko njenom predniku naknada za izuzeto zemljište nije isplaćena, može naknadu utvrđivati u upravnom postupku kako propisuje Zakon o eksproprijaciji, («Službeni list SRBiH», 12/38, 38/89, 13/94 i 15/94), a u slučaju nepostizanja nagodbe u vanparničnom postupku u kojem bi se spor vodio protiv Općine a ne tuženog. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2901/06 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio