Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/07 (K. A.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3205/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3205/07, rješavajući apelaciju Kade Abdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kade Abdić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-372/03 od 17. septembra 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj U:132/02 od 24. juna 2003. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać, broj 11/2-23-983-UP-2/02 od 18. novembra 2002. godine, i zaključka Općine Velika Kladuša – Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline, broj 05/1-31-138/02 od 17. septembra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Kada Abdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bužima, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 28. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-372/03 od 17. septembra 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U:132/02 od 24. juna 2003. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 11/2-23-983-UP-2/02 od 18. novembra 2002. godine, i zaključka Općine Velika Kladuša – Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05/1-31-138/02 od 17. septembra 2002. godine.
2. Zaključkom službe, broj 05/1-31-138/02 od 17. septembra 2002. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 11/2-23-983-UP-2/02 od 18. novembra 2002. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjevu apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici 9. maja bb u Velikoj Kladuši, jer je isti podnesen 27. juna 2002. godine, tj. nakon isteka roka propisanog u članu 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a prema kojem je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova bio 4. oktobar 1999. godine.
3. Rješenjem Kantonalnog suda, U:132/02 od 24. juna 2003. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice podnesena u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog i drugostepenog organa da je predmetni zahtjev za povrat, koji je podnesen 27. juna 2002. godine, neblagovremen jer je, u skladu sa članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, odnosno 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, te da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način.
4. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda, U:132/02 od 24. juna 2003. godine, izjavila žalbu Vrhovnom sudu, ali je Vrhovni sud donio je presudu, broj Už-372/03 od 17. septembra 2007. godine, kojom je odbio žalbu apelantice kao neosnovanu, uz obrazloženaje da su nižestepeni organi pravilno odlučili o zahtjevu apelantice za povrat predmetnog stana.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Budući da je apelantica 26. juna 2002. godine podnijela zahtjev za povrat stana, slijedi da je zahtjev podnesen nakon isteka rokova iz gore citiranih članova, pa je isti odbačen kao neblagovremen.
9. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine
10. Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspjela opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Službi, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg nadležni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić