Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/07 (I. D.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3360/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3360/07, rješavajući apelaciju Ismete Dubice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2. alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismete Dubice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000543 od 30. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-104/04 od 13. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj Rs.30/03 od 1. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih shodno zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismeta Dubica (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 11. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000543 od 30. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-

104/04 od 13. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs.30/03 od 1. decembra 2003. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs.30/03 od 1. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Ž-104/04 od 13. decembra 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba koju je podnijela protiv poslodavca, «JODP za telekomunikacije Republike Srpske, Banja Luka-Tranzitni telekom Banja Luka» (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, te je apelantkinji naloženo da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 675, 00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom izvršenja.

3. Osnovni sud je obrazložio da je, u konkretnom slučaju, utvrđeno da je apelantkinji prestao radni odnos kod tuženog 1992. godine, tj. kada je upućena na čekanje posla, a tuženi nije donio odluku o prestanku radnog odnosa i dostavio je apelantkinji. Dalje je utvrđeno da se apelantkinja prvi put pismenim zahtjevom za rješavanje radno-pravnog statusa obratila poslodavcu 6. maja 2000. godine, od kog je dobila odgovor 15. maja i 24. juna 2001. godine. Osnovni sud je istakao da je članom 80 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme kada je nastao konkretni sporni odnos, propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev zbog zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2 tog člana propisano je da prigovor iz stava 1 tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Osnovni sud je, takođe, naveo da, s obzirom da se apelantkinja prvi put obraćala tuženom 6. maja 2000. godine za rješavanje svog radno-pravnog statusa, a da je podnijela tužbu ovom sudu tek 24. jula 2001. godine, tužbu trba odbaciti kao neblagovremenu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000543 od 30. oktobra 2007. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je ocijenio da je stanovište prvostepenog i drugostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano. Dalje, Vrhovni sud je ponovio stav prvostepenog i drugostepenog suda da je tuženi bio obavezan da apelantkinji uruči pismenu odluku o prestanku radnog odnosa, što nije učinio, ali da ovaj propust tuženog nije oslobodio apelantkinju obaveze da se u zakonom propisanim rokovima, nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, obrati tuženom, a zatim sudu za zaštitu svojih prava.

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu;“

7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelantkinja osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbačena njena tužba podnesena radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelantkinja propustila da blagovremeno podnese prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njenih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 80 ZOPRO, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korišćenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku uslov je za ostvarenje sudske zaštite, kako je to propisano članom 83 tog zakona. Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.

9. U vezi s tim Ustavni sud napominje da je apelantkinja, kao preduslov da se raspravlja o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, morala blagovremeno da podnese tužbu, odnosno blagovremeno da podnese prigovor tuženom radi zaštite prava ili da opravda nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe odnosno neizjavljivanja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluke Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, a prije toga neblagovremenim obraćanjem tuženom radi zaštite svojih prava, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/07 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio