Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3537/08 (S.J)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3537/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-3537/08, rješavajući apelaciju S.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.J., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

283/04 od 10. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-264/03 od 6. aprila 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-910/02 od 4. novembra 2003. godine i Rješenja Načelnika općine Vareš broj 02/4-23-5-1798/02 od 2. jula 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. S.J. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa punomoćnik Ljiljana Tojčić iz Vareša, podnijela je, 7. novembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-283/04 od 10. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-264/03 od 6. aprila 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-910/02 od 4. novembra 2003. godine i Rješenja Načelnika općine Vareš (u daljnjem tekstu: Načelnik) broj 02/4-23-5-1798/02 od 2. jula 2002. godine.

2. Načelnik je donio Rješenje broj 02/4-23-5-1798/02 od 2. jula 2002. godine, potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-910/02 od 4. novembra 2003. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana-garsonjere u Majdanskoj ulici, objekat M-8, u Vareš Majdanu.

3. U postupku je utvrđeno da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana, koji nije bio devastiran, podnijela 28. juna 2002. godine, dok je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. jula 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01).

4. Apelantica je podnijela tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 12-23-910/02 od 4. novembra 2003. godine, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj U-264/03 od 6. aprila 2004. godine, sa obrazloženjem da su u konkretnom slučaju nižestepeni organi uprave pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.

5. Protiv Presude Kantonalnog suda broj U-264/03 od 6. aprila 2004. godine, apelantica je podnijela žalbu Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Už-283/04 od 10. jula 2008. godine, odbio žalbu.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da su organi uprave, suprotno apelanticinim tvrdnjama, pravilno primjenili odredbu člana 5., stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i da su rokovi, utvrđeni citiranom zakonskom odredbom, materijalno-pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom nosiocu stanarskog prava, prema članu 5. stav 3. istog zakona, prestaje pravo na podnošenje zahtjeva za povrat stana, kao i stanarsko pravo na stanu, neovisno od razloga zbog kojih je rok propusšten. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da se predmetni stan ne može smatrati uništenim ili oštećenim u smislu člana 18e. Zakona o prestanku primjene, u kojem slučaju se izuzetno od člana 5. tog zakona, mogao podnijeti zahtjev za povrat takvog stana do 30. juna 2002. godine, navodeći da prema podacima iz spisa predmeta, odnosno zapisnicima o primopredaji stana od 30. maja 2001. godine i 1. juna 2001. godine, stan nije bio uništen ili oštećen, tj. useljen je i nije bio devastiran sa danom 4. oktobrom 1999. godine. Osim toga, Vrhovni sud je primjetio da apelantica u tom pogledu uz žalbu nije ponudila nikakve dokaze kojima bi dokazala suprotno. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su organi uprave i Kantonalni sud pravilno odlučili kada su odbacili apelanticin zahtjev za povrat stana. Takođe, taj sud je našao da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelanticina prava na povratak i dom, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se u konkretnom slučaju radi o njenom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima.

7. Apelantica se žali da su organi uprave i sudovi pogrešno utvrdili da stan nije oštećen, te da su, shodno tome, pogrešno primjenili odredbe Zakona o prestanku primjene zaključivši da je zahtjev za povrat stana neblagovremen. Iz tih razloga, apelantica smatra da su u predmetnom postupku povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju,.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene. Dakle, nadležni upravni organi, te Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg organi uprave, te Kantonalni i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3537/08 (S.J) | Sudska praksa | Aktio