Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3635/08 (D.E.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3635/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 3635/08, rješavajući apelaciju D.E., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija D.E. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-
07-000 147 od 3. septembra 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-603/05 od 12. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 72/01 od 11. marta 2005. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 147 od 3. septembra 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-603/05 od 12. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72/01 od 11. marta 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 72/01 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-603/05 od 12. oktobra 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog AD za inžinjering «Graditelj Teslić» (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je tom tužbom tražio i da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, rasporedi na njegovo ranije radno mjesto, u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tuženog. Takođe je tražio da mu tuženi nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 1. maja 1992. godine do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog, radi uplate zakonskih stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period, odbačen je kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u postupku neosporno utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog sve do 1. maja 1992. godine od kada više nije bio radno angažovan. Osnovni sud je, takođe, naveo da apelantu nikada nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, iako takvo rješenje postoji u njegovom dosjeu, kao i da se apelant nije pismenim putem obraćao tuženom sa zahtjevom za vraćanje na rad, a da je tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio sudu tek 1. juna 2001. godine. Iako tuženi nije u smislu člana 78 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO) uručio apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa, Osnovni sud je zaključio da taj propust tuženog nije mogao da apelanta dovede u zabludu u pogledu njegovog radnopravnog statusa. Shodno navedenom, sud je konstatovao da je apelant za povredu svojih prava iz radnog odnosa saznao u trenutku prestanka rada kod tuženog i da je propustio da, u smislu člana 80 ZOPRO-a, u roku od 15 dana, računajući najkasnije od ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine, zatraži internu zaštitu svojih prava, a zatim u smislu člana 83 istog zakona i sudsku zaštitu. Sem toga, Osnovni sud je obrazložio i razloge odbacivanja apelantove tužbe u odnosu na njegov zahtjev da mu se za sporni period uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o sporu o kom u smislu odredbi čl. od 20 do 41 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 32/00) postupak vodi i odlučuje nadležni upravni organ u upravnom postupku.
4. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbacio apelantovu tužbu, o čemu je dao dovoljne razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Takođe, Okružni sud je našao da je Osnovni sud nepotrebno posebno odbacio tužbu u odnosu na zahtjev za uplatu stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje jer je tužba u cijelosti odbačena, konstatujući da bi sud za taj zahtjev bio nadležan da tužba nije odbačena kao neblagovremena.
5. Apelant je izjavio reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-603/05 od 12. oktobra 2006. godine. Vrhovni sud je odbio reviziju Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 147 od 3. septembra 2008. godine, zaključivši da je osporena odluka pravilna i zakonita.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da nižestepeni sudovi nisu odbacili tužbu zbog diskriminacije prema apelantu na nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi, kako to pogrešno smatra apelant, već zbog toga što nije blagovremeno zatražio internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, a u slučaju neuspjeha, u zakonskom roku i sudsku zaštitu. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je protek vremena prouzrokovao gubitak apelantovog prava i da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i drugi međunarodni dokumenti kojima se štite prava čovjeka ne sprečavaju domaće zakonodavstvo da propiše rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da je isključena mogućnost za meritorno raspravljanje i odlučivanje o zakonitosti prestanka radnog odnosa na način i shodno odredbama materijalnih propisa, uključujući i primjenu međunarodnih akata iz Aneksa I uz Ustav Bosne i Hercegovine, Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i ustavnih principa sadržanih u Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine zbog toga što je apelantova tužba neblagovremena.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
9. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je Rješenjem broj 72/01 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-603/05 od 12. oktobra 2006. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu i nedozvoljenu. Odlučujući o reviziji protiv drugostepenog rješenja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 147 od 3. septembra 2008. godine reviziju odbio.
11. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; Odluka broj AP 329/05 od
26. aprila 2005. godine i broj AP 119/08 od 4. septembra 2008. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić