Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/08 (S. A.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-116/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 116/08, rješavajući apelaciju Suade Aličehajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Aličehajić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 699 od 30. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-322/05 od 29. novembra 2005, godine, i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs-40/01 od 24. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Suada Aličehajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 699 od 30. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-322/05 od 29. novembra 2005, godine, i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-40/01 od 24. februara 2005. godine.

2. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-40/01 od 24. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-322/05 od 29. novembra 2005, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice protiv tužene AD Fabrika obuće «Fot» (u daljnjem tekstu: tužena) kojom je zahtijevala da sud utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tužene, da se tužena obaveže da je vrati na posao, raspoređujući je na njeno ranije radno mjesto, u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima kao i mogućnostima tužene, te da joj nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 31. avgusta 1992. godine, do povratka na posao, sa zateznom zakonskom kamatom, počev od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem odbačen je zahtjev apelantice radi uplate stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica za povredu svojih prava od strane tužene saznala u trenutku prestanka njenog radnog angažovanja, 31. avgusta 1992. godine, a tužbu je podnijela prvostepenom sudu 22. maja 2001. godine, dakle nakon devet godina. Osnovni sud je zaključio da je apelantica bila potpuno pasivna dugi niz godina u vezi s ostvarivanjem svojih prava iz radnog odnosa, što je dovelo do proteka zakonom propisanih rokova prekluzivne prirode. Zbog toga je Osnovni sud odbacio tužbu apelantice kao neblagovremenu. Također, Osnovni sud je uzeo u obzir i činjenicu da zbog ratnih događanja apelantica nije mogla tražiti zaštitu sve do 19. juna 1996. godine kao dana formalnog ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj. Međutim, od tog dana nadalje, Osnovni sud navodi da nije bilo zapreka da apelantica zatraži internu zaštitu kod tuženog podnošenjem prigovora. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO) za ostvarivanje sudske zaštite, odnosno da je tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka. U pogledu razloga odbacivanja tužbe apelantice, u odnosu na njen zahtjev da joj se uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za sporni period, sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o sporu o kojem u smislu odredaba člana 20. do 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", broj 32/00), postupak vodi i odlučuje nadležni upravni organ u upravnom postupku.

4. Vrhovni sud je Rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 699 od 30. oktobra 2007. godine, odbio reviziju apelantice, ocijenivši da je stanovište nižestepenih sudova pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je istakao da propust tuženog da apelantici uruči pismenu odluku o prestanku radnog odnosa nije oslobodio apelanticu obaveze da preduzme sve radnje koje su tadašnji propisi predviđali za zaštitu prava radnika. Dalje je u obrazloženju navedeno da prema odredbi člana 80. stav 1. ZOPRO, radnik je imao pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnese zahtjev za ostvarenje prava iz radnog odnosa, kao i prava na prigovor protiv odluka poslodavca, o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno pravo, odnosno dana saznanja za povredu prava. Odredbom člana 83. stav 1. ZOPRO propisano je da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ako taj organ ne donese odluku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, stoji na raspolaganju u narednom roku od 15 dana podnošenje tužbe nadležnom sudu, s tim što je stavom 2. tog člana propisano da zaštitu prava pred sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio internu zaštitu. U konkretnom slučaju, apelantica od tužene nije tražila internu zaštitu toga prava ni nakon 31. avgusta 1992. godine, a ni nakon okončanja neprijateljstava u Bosni i Hercegovini, odnosno nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine) kada više nije bilo objektivnih prepreka za traženje zaštite. Sudsku zaštitu je zatražila tek 22. maja 2001. godine i to bez prethodnog obraćanja organima poslodavca. Stoga je apelantičina tužba u konkretnoj pravnoj stvari neblagovremena i nedozvoljena.

5. Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u predmetu Ustavnog suda broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Razlozi navedeni u Odluci broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi u postupku u kojem su donesene osporene odluke, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-116/08 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio