Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-120/08 (G. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-120/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 120/08, rješavajući apelaciju Gordane Mijić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Mijić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000-296 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-594/05 od 23. novembra 2005. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs-40/01 od 17. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Mijić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000-296 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-594/05 od 23. novembra 2005. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu. Osnovni sud), broj Rs-40/01 od 17. juna 2005. godine.
2. Prvostepenim Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-40/01 od 17. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-594/05 od 23. novembra 2005, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice protiv tužene Opštine Teslić, Skupštine opštine Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) kojom je zahtijevala da sud utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tužene, da se tužena obaveže da je vrati na posao, raspoređujući je na njeno ranije radno mjesto, u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima kao i mogućnostima tužene, te da joj nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 10. oktobra 1992. godine, do povratka na posao, sa zateznom zakonskom kamatom, počev od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem odbačen je zahtjev apelantice radi uplate stopa doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kao nedozvoljen zbog apsolutne nenadležnosti suda. Apelantica je obavezana da na ime troškova parničnog postupka tuženoj nadoknadi iznos od 250,00 KM, u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica za povredu svojih prava od strane tužene saznala u trenutku prestanka njenog radnog angažovanja, 10. oktobra 1992. godine, a tužbu je podnijela prvostepenom sudu tek 6. decembra 2000. godine. Zbog pasivnog držanja apelantice, Osnovni sud je zaključio da apelantica, bez obzira na činjenicu kada joj je uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, nije bila zainteresovana dugi niz godina da radi kod tužene. Također, Osnovni sud je uzeo u obzir i činjenicu da zbog ratnih događanja apelantica nije mogla tražiti zaštitu sve do 19. juna 1996. godine kao dana formalnog ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj. Međutim, od tog dana nadalje, Osnovni sud navodi da nije bilo zapreka da apelantica zatraži internu zaštitu kod tuženog podnošenjem prigovora. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO) za ostvarivanje sudske zaštite, odnosno da je tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka. U pogledu razloga odbacivanja tužbe apelantice, u odnosu na njen zahtjev da joj se uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za sporni period, sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o sporu o kojem u smislu odredaba člana 20. do 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS", broj 32/00), postupak vodi i odlučuje nadležni upravni organ u upravnom postupku.
4. Vrhovni sud je Rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 296 od 25. oktobra 2007. godine, odbio reviziju apelantice, ocijenivši da je stanovište nižestepenih sudova pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je istakao da je apelantica već od 10. oktobra 1992. godine morala znati da je njeno pravo povrijeđeno, jer od tada nije radila i nije ostvarivala prava po osnovu rada. Dalje je u obrazloženju navedeno da apelantica od tuženog nije tražila internu zaštitu toga prava, a sudsku zaštitu je zatražila tek po proteku 8 godina od kada je prestala raditi, odnosno 4 godina od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Stoga je apelantičina tužba u konkretnoj pravnoj stvari neblagovremena saglasno odredbi člana 83. stav 1. ZOPRO, jer je podnesena po proteku roka od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.
5. Vrhovni sud je dalje naveo da zbog vremenskog ograničenje za ostvarenje prava po osnovu rada, propisanog odredbama zakona koji regulišu radne odnose, o neblagovremenom zahtjevu apelantice se nije moglo odlučivati. O propisanim prekluzivnim rokovima u radnom sporu sud mora voditi računa po službenoj dužnosti, njihovim propuštanjem gubi se pravo na tužbu, ali i samo pravo u materijalnom smislu, te da načelo pravne sigurnosti ne dozvoljava meritorno rješavanje o neblagovremenoj tužbi, bez obzira da li je radni odnos prestao nezakonito. Vrhovni sud je, također, naveo da apelantici nisu povrijeđena prava zagarantovana članom 6. stav 1. Evropske konvencije .
6. Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u predmetu Ustavnog suda broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Razlozi navedeni u Odluci broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi u postupku u kojem su donesene osporene odluke, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić