Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3140/08 (B. B.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3140/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 3140/08, rješavajući apelaciju Bore Bandića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15, te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Bandića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-

0-Ž-08-000 388 od 29. avgusta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih shodno zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Radmila N. Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 388 od 29. avgusta 2008. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske - Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa, sa zahtjevom da se obaveže tužena da mu na ime toplog obroka i troškova prevoza isplati iznos od 247,28 KM.

3. Rješavajući apelantovu tužbu, Osnovni sud je donio Rješenje broj RS-1258/03 od 29. maja 2008. godine, kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari shodno čemu je ukinuo sve sprovedene radnje i apelantovu tužbu odbacio. Osnovni sud je obrazložio da, u konkretnom slučaju, potraživanja po osnovu rada u službi kod Vojske Republike Srpske ne spadaju u sudsku nadležnosti, pri tom se pozivajući na Odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000453 od 18. januara 2008. godine. Naime, potraživanja po osnovu radnog odnosa radnika na službi u Vojsci Republike Srpske, među kojima je i apelant, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Republike Srpske, čiji akti u tim pravnim stvarima imaju karakter upravnog akta, protiv kog nakon konačnosti, odnosno donošenja drugostepene odluke o žalbi, može da se ostvaruje sudska zaštita u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu, shodno odredbama čl. 27 i 28 Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/04, 109/05 i 37/06).

4. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-08-000 388 od 29. avgusta 2008. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio Rješenje Osnovnog suda broj RS-1258/03 od 29. maja 2008. godine. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da, shodno odredbi člana 12 stav 1 Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske» br.31/96, 22/97, 3/98, 32/00, 46/01, 31/03 i 33/04), koji je bio na snazi u periodu na koji se odnose apelantova potraživanja, lica na službi u Vojsci su vojna lica i radnici u Vojsci, a shodno odredbi člana 121 tog zakona za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena je upravna nadležnost, zbog čega i akti koje su donijeli vojni organi po osnovu radno-pravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu člana 7 stav 2 tada važećeg Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94), a identičnu odredbu sadrži sada već važeći Zakon o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05).

5. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu;“

7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je u skladu sa čl. 27 i 28 Zakona o sudovima Republike Srpske imao mogućnost da ostvari sudsku zaštitu u upravnom sporu podnošenjem tužbe nadležnom sudu, što, prema stanju spisa, apelant nije učinio. Umjesto toga, apelant je protiv tužene podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, sa zahtjevom da se tužena obaveže da mu na ime toplog obroka i troškova prevoza isplati iznos od 247,28 KM, a koju su na kraju sudovi odbacili zbog nenadležnosti za odlučivanje. Dakle, apelantov propust da se obrati nadležnom upravnom organu imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni sudovi nisu upuštali u osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po tužbi. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3140/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio