Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/08 (S. S.)

Odluka donesena 26. 02. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1425/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 1425/08, rješavajući apelaciju Sime Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Savića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-

001 197 od 21. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Simo Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnio je 14. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-001 197 od 21. marta 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-42/04 od 1. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Gž-06-000 458 od 11. oktobra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta protiv Republike Srpske Ministarstva Odbrane Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražio plaćanje iznosa preciziranih u izreci presude na ime neisplaćenih plaća i na ime neisplaćenih naknada za bolovanje, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-001 197 od 21. marta 2008. godine, povodom revizije apelanta, ukinute su obje nižestepene presude i tužba odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnom zahtjevu apelanta nije u sudskoj nadležnosti. Naime, Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o Vojsci («Službeni glasnik RS» br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04), koji je bio na snazi u vrijeme za koje apelant zahtjevom traži plaćanje plata i naknada za vrijeme kada zbog bolesti nije radio (za period od 1. decembra 1997. do 31. jula 1998. godine), lica na službi u Vojsci su vojna lica i radnici u Vojsci, a prema odredbi člana 121. tog Zakona rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena je upravna nadležnost, pa i akti doneseni od vojnih organa iz osnova radnopravnih odnosa (naknada plata, naknada na ime regresa, korištenja godišenjeg odmora i dr.), predstavljaju upravne akte u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94), koji je bio na snazi u spornom periodu (identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima – «Službeni glasnik RS» broj 108/05, koji je sada u primjeni u Republici Srpskoj). Vrhovni sud je dalje naveo da akti vojnih organa Vojske Republike Srpske doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 111/04 do 37/06).

4. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelant je zahtijevao da mu tužena isplati iznose precizirane u tužbi na ime neisplaćenih plaća i na ime neisplaćenih naknada za bolovanje, sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepeni i drugostepeni sud su odbili tužbeni zahtjev apelanta, a Vrhovni sud je rješenjem ukinuo presudu Okružnog i Osnovnog suda i tužbu odbacio, nakon što je utvrdio da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost.

8. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, koji je bio u radnom odnosu kod Vojske Republike Srpske, tražio plaćanje određenih iznosa na ime neisplaćenih plaća i na ime neisplaćenih naknada za bolovanje, za koju je relevantnim odredbama Zakona o Vojsci ustanovljena nadležnost organa uprave. Vrhovni sud je pozivajući se na čl. 12. i 121. Zakona o Vojsci, član 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i i čl. 27. i 28. Zakona o sudovima utvrdio da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga je ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu i tužbu odbacio, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

9. Apelant takođe smatra da je Osnovni sud trebao po službenoj dužnosti uputiti predmet Okružnom sudu ili ga bar o tome obavijestiti. Što se tiče ovih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da je članom 16. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) određeno da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, međutim, sudovi u parničnom postupku nemaju obavezu da takvu tužbu dostavljaju nadležnom organu, već samo da se oglase nenadležnim i odbace tužbu.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. Na osnovu navedenog, proizlazi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, koji je odlučivao o reviziji apelanta izjavljenoj na presudu Okružnog suda, pravilno postupao i primijenio relevantne odredbe Zakona o Vojsci, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog spora i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/08 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio