Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/06 (S. M.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3188/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine, u predmetu broj AP-3188/06, rješavajući apelaciju Saše Manjgo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Manjgo, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Už-306/04 od 6. septembra 2006.
godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj U-185/03 od 18.
maja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U- 1094/02 od 15. januara 2003. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu apelanta za donošenje rješenja umjesto nadležnog organa, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Manjgo, podnesena protiv Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Grada Mostara, Gradska Općina Mostar- Jugozapad broj 07/II-3-393/98 od 7. aprila 2003. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanske županije Mostar broj UP-09-25-03- 2663/01 od 17. januara 2002. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Grada Mostara, Gradska Općina Mostar-Jugozapad broj 07/II-3-393/98 od 12. juna 2001. godine, u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu apelanta za utvrđivanje stanarskog prava i za vraćanje stana u posjed, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Manjgo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić iz Mostara, podnio je 28. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-306/04 od 6. septembra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-185/03 od 18. maja 2004. godine, Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Grada Mostara, Gradska Općina Mostar-Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07/II-3-393/98 od 07. aprila 2003. godine, Presude Kantonalnog suda broj U-1094/02 od 15. januara 2003, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanske županije Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03-2663/01 od 17. januara 2002. godine, i Rješenja Službe broj 07/II-3-393/98 od 12. juna 2001. godine
2. Mukdin Manjgo (u daljnjem tekstu: apelantov djed) je 13. maja 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Mostaru u ulici Stjepana Radića broj 6, Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC).
3. CRPC je 8. juna 1998. godine, donijela Odluku broj 103-1573-1/1, kojom je potvrđeno da je apelantov djed bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ulica Stjepana Radića broj 6. stan broj 7. površine 51 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima, koji je važio na teritoriji Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1991. godine, mogu stupiti u posjed spornog stana, u skladu sa članom 1. Anexa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
4. CRPC je 25. jula 2000. godine Odlukom broj R-103-1573-1/1-10-037, odbacila zahtjev apelanta za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 8. juna 1998. godine, kao podnesen od strane neovlaštenog lica. U obrazloženju odluke CRPC-a je navedeno da je apelant, unuk Manjgo Mukdina, kao njegov testamentarni nasljednik, podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a. Apelant je u zahtjevu naveo, da je njegov djed 23. avgusta 1999. godine podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, Odjelu prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnih poslova Općina Jugozapad Mostar i da o istom nije odlučeno. Dalje je naveo da je njegov djed 14. decembra 1999. godine sačinio testament, prema kojem je on njegov testamentarni nasljednik, te da stoga ima pravni interes da se pravo na vraćanje predmetnog stana umjesto na njegovog djeda koji je u međuvremenu umro, prenese na njega. CRPC je postupajući prema odredbi člana 36. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, kojim je uređeno da zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a može podnijeti lice na koje se odnosi odluka o zahtjevu za potvrđivanje stanarskog prava, sadašnji korisnik i davalac stana na korištenje, odbacila zahtjev apelanta, kao podnesen od strane neovlaštenog lica, jer je zaključila da se apelant ne ubraja ni u jednu od navedenih kategorija.
5. Služba je 12. juna 2001. godine donijela Rješenje broj 07/II-3-393/98, kojim je utvrdila da se apelantu, unuku umrlog Mukdima Manjgo, ne priznaje stanarsko pravo, niti mu se vraća u posjed sporni stan. Ovaj organ je cijeneći dokaze iz spisa, uvjerenje PU Mostar broj 02-10-3-15-09-1- 621/01 od 06. marta 2001. godine, na temelju kojeg je utvrdio da je apelant prvi put prijavljen na adresi spornog stana, 31 maja 1993. godine, akt vlasnika stana Aluminij d.d. Mostar broj 1365-1/01, od 14. marta 2001. godine, kojim je odbijen zahtjev apelanta za davanje saglasnosti za prijenos stanarskog prava sa umrlog djeda na njega, jer je utvrđeno da je apelant kao maloljetno lice sa svojim roditeljima prestao biti član porodičnog domaćinstva svoga djeda 1987. godine, kada je preselio u drugi stan u ulici B.B. broj 2, utvrdio da se apelant ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem, tj osobom koja je napustila svoj stan u smislu Anexa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
6. Ministarstvo je u postupku rješavanja po žalbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Službe od 12. juna 2001. godine, donijelo Rješenje, broj UP-09-25-03-2663/01 od 17. januara 2002. godine, kojim je žalba apelanta usvojena, pobijano rješenje poništeno u cijelosti i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
7. Apelant je u više navrata (19. marta, 18. juna i 16. septembra 2002. godine), izjavljivao žalbe Ministarstvu, u povodu zahtjeva za postupak po odluci drugostepenog upravnog organa.
8. Kantonalni sud je 15. januara 2003. godine, u postupku rješavanja po tužbi apelanta u upravnom sporu tužitelja apelanta, protiv tuženog Ministarstva, zbog nepostupanje ovog organa po njegovoj žalbi, donio Presudu broj U-1094/02 od 15. januara 2003. godine, kojom je tužbu apelanta uvažio i Ministarstvu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema ove presude riješi po žalbi apelanta izjavljenoj zbog šutnje prvostepenog tijela uprave Općine Mostar-Jugozapad.
9. U međuvremenu, Služba je 7. aprila 2003. godine rješavajući u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 07/II-3-393/98, kojim je utvrdila da se apelantu ne priznaje stanarsko pravo na spornom stanu. Istim rješenjem je i odbijen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed spornog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj organ uvidom u spise predmeta utvrdio, da je apelant 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, sa prebivalištem u ulici Zrinjskih Frankopana broj 6., tj. nije bio član domaćinstva svog pokojnog djeda, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, te stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima da mu se prizna stanarsko pravo na spornom stanu.
10. Kantonalni sud je 18. maja 2004. godine donio Rješenje broj U-185/03, kojim je odbijen zahtjev apelanta, kojim je tražio da ovaj sud donese rješenje umjesto nadležnog organa u predmetu vraćanja u posjed stana. U obrazloženju rješenja se navodi da je ovaj sud utvrdio, da budući da je u konkretnom slučaju šutnja administracije bila razlog za podnošenje zahtjeva apelanta ovom sudu, a da je prvostepeni organ 7. aprila 2003. godine donio rješenje, koje je doneseno poslije presude ovog Suda broj U-1094/02 od 15. januara 2003. godine, to je šutnja prestala, pa se stoga donošenjem akta od strane nadležnog organa uprave ne dira više u pravo apelanta.
11. Vrhovni sud je 6. septembra 2006. godine donio Rješenje broj Už-306/04, kojim je žalba apelanta podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda od 18. maja 2004. godine, odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno, da je ovaj sud uvidom u spise predmeta utvrdio, da je apelant podnio zahtjev Kantonalnom sudu radi donošenja rješenja umjesto nadležnog organa u predmetu vraćanja u posjed stana, a sve radi izvršenja presude ovog suda broj U-1094/02 od 15. januara 2003. godine, kojom presudom je naloženo Ministarstvu da u roku od 15 dana postupi po žalbi apelanta izjavljenoj zbog „ćutanja administracije“. Postupajući po njegovom zahtjevu, Kantonalni sud je na osnovu člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima od Ministarstva zatražio dostavu predmetnog spisa, kao i obavještenje o razlozima nedonošenja odluke o izvršenju navedene presude. Kantonalni sud je 30. aprila 2003. godine, zaprimio predmetni spis i rješenjem prvostepenog organa od 07. aprila 2003. godine, kojim se apelantu ne priznaje stanarsko pravo na spornom stanu. Budući da je nadležni organ donio upravni akt o izvršenju presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je Kantonalni sud pravilno postupio kada je rješenjem od 18. maja 2004. godine, odbio zahtjev apelanta. Nadalje, Vrhovni sud ističe da je iz predmetnog spisa vidljivo da je navod apelanta kako nije primio prvostepeno rješenje od 7. aprila 2003. godine tačan, ali ta činjenica nije smetnja za donošenje ovakve odluke, a razlog tome leži u činjenici da se nije moglo dostaviti rješenje, jer je upravo donijeto u trenutku kada je sud i tražio cijeli spis radi uvida. Stav Vrhovnog suda je da apelant ima mogućnost nakon prijema rješenja, izjavljivanje žalbe i eventualno vođenje spora.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama u postupka vraćanja u posjed predmetnog stana, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
A. U odnosu na osporene odluke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelanta radi donošenja rješenja umjesto nadležnog organa u predmetu vraćanja u posjed stana
14. Što se tiče dijela pobijanih odluka kojim je odbijen zahtjev apelanta kojim je tražio da Kantonalni sud donese rješenje umjesto nadležnog organa, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u postupku rješavanja po tužbi apelanta u upravnom sporu protiv tuženog Ministarstva, zbog nepostupanja ovog organa po njegovoj žalbi presudom broj U-1094/02 od 15. januara 2003. godine uvažio njegovu tužbu, a Ministarstvu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema ove presude, riješi po žalbi apelanta izjavljenoj zbog šutnje prvostepenog organa. Budući da je Služba u međuvremenu rješenjem broj 07/II-3-393/98, odlučila u ponovnom postupku, to je Kantonalni sud 18. maja 2004. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta da ovaj sud postupi po presudi broj U-1094, i donese upravni akt umjesto nadležnog organa. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio, da obzirom da je šutnja administracije bila razlog podnošenja zahtjeva apelanta ovom sudu i da je prvostepeni organ u međuvremenu donio rješenje, koje je doneseno poslije presude ovog suda broj U-1094/02, to je šutnja prestala, pa se stoga donošenjem akta od strane prvostepenog organa uprave ne dira više u pravo apelanta. Stav Kantonalnog suda je potvrdio i Vrhovni sud, rješenjem broj Už-306/04, u postupku odlučivanja po žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 18. maja 2004. godine. Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoje razlozi da Kantonalni sud donese rješenje umjesto nadležnog organa.
15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na djelotvoran pravni lijek, pravo na nediskriminaciju i prava na imovinu kao i prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
B. U odnosu na osporene odluke u dijelu u kojem je odlučivano o zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. Ustavni sud zapaža da je rješenjem prvostepenog organa broj 07/II-3-393/98, utvrđeno da se apelantu ne priznaje stanarsko pravo, niti mu se vraća sporni stan. Apelant je protiv ovog rješenja mogao izjaviti žalbu Ministarstvu, u roku od 15 dana, računajući od dana prijema rješenja. Uvidom u navode apelanta iz apelacije, kao i dokumenta predočena Ustvnom sudu uz apelaciju, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da podnese žalbu protiv navedenog rješenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić