Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3222/06 (A. D.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 289
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 99
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3222/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3222/06, rješavajući apelaciju Admira Duvnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Duvnjaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000264 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-104/05 od 7. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokat iz Visokog, podnio je 4. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000264 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-104/05 od 7. marta 2006. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3222/06 od 16. januara 2007. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je Optužnicom broj KT-3894/05 od 28. novembra 2005. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH). Postupajući prema optužnici, Kantonalni sud je donio Presudu broj K-104/05 od 7. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000264 od 26. oktobra 2006. godine. Tom presudom sud je apelanta proglasio krivim zato što je 5. novembra 2005. godine, s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist, ušao u STR «Ceker», prišao pultu, iz jakne izvadio nož i njime posjekao radnicu B.M. po ruci. Potom ju je odgurnuo u stranu i rekao: «Ovo je pljačka, daj pare», prišao kasi i otvorio ladicu ispod kase odakle je prisvojio 300,00 KM papirnog novca u različitim apoenima i nakon toga se udaljio u nepoznatom pravcu. Apelant je, kako je navedeno u izreci prvostepene presude, upotrebom opasnog oruđa i prijetnjom da će direktno napasti na život druge osobe, oduzeo tuđu pokretnu stvar s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist. Time je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine.
4. U obrazloženju presude taj sud je naveo da se uvjerenje suda o krivičnom djelu koje je počinio apelant zasniva na iskazima saslušanih svjedoka na glavnom pretresu koje je predložilo Kantonalno tužilaštvo i prezentiranim objektivnim materijalnim dokazima (zapisnik o prepoznavanju osoba, zapisnik o uviđaju i uvid u apelantovu fotografiju). Uvjerenje suda, kako je dalje navedeno, zasniva se djelomično i na iskazu saslušanog svjedoka odbrane Nijaza Plavukšića, a iskazi ostalih svjedoka odbrane ocijenjeni su kao subjektivni, neuvjerljivi i neutemeljeni, odnosno da su dati s ciljem da se apelantu umanji odgovornost ili pruži alibi. U toku prvostepenog postupka kao sporna pojavila se činjenica da li je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Tu spornu činjenicu sud je, kako je dalje navedeno, utvrdio međusobnom ocjenom svih dokaza provedenih na glavnom pretresu. Pri tome Kantonalni sud je pojasnio da je svoje uvjerenje zasnovao na iskazima svjedokā Ilhana Šabića, Redžepa Halilovića, iskazu oštećene Bahre Muratović, koji je dala u toku istrage i djelomično na glavnom pretresu, djelomično na iskazu svjedoka Nijaza Plavukšića, zapisniku o prepoznavanju osoba, zapisniku o uviđaju i uvidom u fotografiju optuženog.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-06-000264 od 26. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U vezi sa žalbenim prigovorom koji se odnosi na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan, naročito ne u pogledu procedure provođenja istražne radnje prepoznavanja, jer su ta radnja, kao i način prepoznavanja propisani u odredbi člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Prema ocjeni tog suda, Kantonalni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude, utvrdio da je apelant postupao tako kako je to opisano u izreci presude Kantonalnog suda. Pri tome je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, Kantonalni sud sasvim određeno pojasnio da je svoje uvjerenje zasnovao na iskazima svjedoka i materijalnim dokazima, te da je iznio sasvim uvjerljive razloge zbog kojih je te dokaze uvažio. S druge strane, Kantonalni sud je naveo prihvatljiva objašnjenja zbog kojih smatra da su iskazi svjedoka koje je izvela odbrana nevjerodostojni, pa, prema tome, neprihvatljivi.
6. U apelaciji apelant je iznio argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu presudu. Apelant, naime, smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatra da je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Evropske konvencije. Apelant se, u suštini, žali na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Povreda prava na pravično suđenje ogleda se, kako je dalje navedeno, u neravnopravnosti stranaka, prihvaćanju i poklanjanju vjere dokazima koje je predložila optužba, odnosno neprihvatanju dokaza odbrane. Zbog navedenog, kako je istakao, dokazi su ocijenjeni nepravično. Ističe da je «tokom trajanja istrage i krivičnog postupka pritvaranjem, prisustvom u statusu optuženog na glavnom pretresu, osuđujućom presudom i kažnjavanjem kaznom zatvora bez dokaza o krivnji» bio izložen ponižavajućem i nehumanom postupanju. Također, navodi da je i tokom izvođenja dokaza prepoznavanjem u policijskoj upravi bio izložen ponižavajućem i nehumanom postupku i da to prepoznavanje nije izvršeno u skladu sa zakonom, odnosno da je izvršeno protivno standardima pravilnog prepoznavanja. Povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost vidi u tome što je pritvoren prije suđenja s obzirom na to da su izjavama svjedoka razlozi za pritvaranje, prema njegovom mišljenju, doveli u sumnju zakonitost pritvora. Povredu prava na privatnost porodičnog života i prava na nediskriminaciju obrazlaže činjenicom što je prvostepeni sud iskaze svjedoka odbrane ocijenio kao subjektivne i neuvjerljive.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To je stav koji je Ustavni sud ponovio u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U vezi sa apelantovim prigovorom o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, koje se, prema njegovom mišljenju, odnose na istražnu radnju prepoznavanja prije nego što je pribavljena pismena naredba tužitelja i prije nego što je saslušan, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući ovaj žalbeni navod, jasno istakao da je prepoznavanje osoba istražna radnja kojom se, između ostalog, na način propisan u članu 99. stav 3. ZKPFBiH, utvrđuje istovjetnost neke osobe. U slučaju da postoji osnovana sumnja da je učinjeno krivično djelo sa propisanom kaznom zatvora više od pet godina, ovlaštena službena osoba može (član 234. stav 1. u vezi sa članom 233. stav 1. ZKPFBiH) prije pokretanja istrage obaviti istražnu radnju prepoznavanja osoba za koju nije potrebna nikakva pismena naredba. Odredba iz člana 231. stav 2. ZKPFBiH odnosi se na naredbu o provođenju istrage i omogućava vođenje istrage i protiv nepoznatog učinioca krivičnog djela. U konkretnom slučaju učinioca krivičnog djela je bilo potrebno najprije identificirati, a potom saslušati (ako na to pristane), zbog čega tvrdnje da su ove istražne radnje morale imati obrnut redoslijed nisu osnovane. S obzirom na to da u konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili osnove za provođenje navedene istražne radnje, koji su propisani u relevantnim procesnopravnim odredbama ZKPFBiH, zbog čega ni ostali žalbeni prigovori koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka nisu osnovani, Ustavni sud neće dalje ispitivati takve navode, jer smatra da su oni očigledno prima facie neosnovani.
11. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je, kako je istakao apelant, proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena zaključuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe, svjedoci odbrane i izvršen uvid u materijalne dokaze - zapisnik o prepoznavanju osoba, zapisnik o uviđaju i uvid u fotografije. U pobijanoj presudi Kantonalni sud je analizirao svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dajući pri tome jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Upravo suprotno navodima apelacije koji se tiču nepotpunog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku i iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Istovremeno, data su jasna obrazloženja zbog čega iskaze svjedoka odbrane smatra neuvjerljivim, subjektivnim i nevjerodostojnim. U pogledu apelantovog identiteta kao počinioca krivičnog djela, dakle, činjenice koja se u toku prvostepenog postupka pokazala kao sporna, prvostepeni sud je jasno istakao da je tu činjenicu na pouzdan način utvrdio međusobnom ocjenom dokaza provedenih na glavnom pretresu. Tom prilikom Kantonalni sud je posebno razmotrio iskaz oštećene Bahre Muratović u statusu svjedoka, koja je svoj iskaz dala neposredno nakon kritičnog događaja i na glavnom pretresu, te svjedoka optužbe i odbrane i izvršio uvid u materijalne dokaze, analizirao ih i ocijenio. Svi dokazi, kako primjećuje Ustavni sud, izvedeni su na glavnoj i javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Zaključke prvostepenog suda potvrdio je Vrhovni sud, ocjenjujući pri tome da su žalbeni navodi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani i ističući posebno da je prvostepeni sud u obrazloženju presude izvodio činjenične zaključke o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost.
12. U vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, jer dokazi optužbe i odbrane nisu ocijenjeni na isti način, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Odgovarajući na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud, razmatrajući spis predmetne krivične stvari, zapazio je da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi, kako je već navedeno, da je proveden veliki broj dokaza, te da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
13. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, navodi koje apelant ističe u apelaciji su bili predmet ispitivanja pred Vrhovnim sudom i sud je obrazložio zašto ne prihvata apelantove žalbene navode. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje, nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode prema nekim osobama. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava. Apelant ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju, osim što paušalno ističe da je navedeno pravo povrijeđeno «tokom trajanja istrage i krivičnog postupka pritvaranjem, prisustvom u statusu optuženog na glavnom pretresu, osuđujućom presudom i kažnjavanjem kaznom zatvora bez dokaza o krivnji». Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak koji je vođen protiv apelanta i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su apelantovi navodi u tom smislu paušalni i neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine koja je naveo apelant.
15. Na osnovu toga Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kaznu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije osporio konkretna rješenja o pritvoru, već je ponovio navode koje je iznio u vezi sa pravom iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. S obzirom na zaključak Ustavnog suda dat u prethodnoj tački, kao i činjenicu da apelant u vezi sa povredom ovog prava ne navodi nikakve činjenice, niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava na poštivanje porodičnog i privatnog života, prava na nediskriminaciju i prava na slobodu misli, savjesti i vjere, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u odnosu na ove navode, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da, zaista, postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić