Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3063/06 (R. E.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3063/06
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3063/06, rješavajući apelaciju Rasima Emše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rasima Emše.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav
2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Rasimu Emši isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Odbija se apelacija Rasima Emše podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj PR-1078/05 od 5. oktobra 2005. godine u dijelu koji se tiče poništenja oglasa i odluke o izboru u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Emše podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj PR-
1078/05 od 5. oktobra 2005. godine u dijelu koji se tiče poništenja oglasa i odluke o izboru u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Emše podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj PR-
1078/05 od 5. oktobra 2005. godine u dijelu koji se tiče odlučivanja o poništenju rješenja o upućivanju na čekanje i naknadi plaća za vrijeme čekanja zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rasim Emšo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bilalovaca, Šehitluci, Općina Kiseljak, podnio je 14. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1078/05 od 5. oktobra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 16. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osim toga, od Općinskog suda je zatraženo da dostavi na uvid spis broj PR-1078/05.
3. Općinski sud je 7. decembra 2006. godine, a Kantonalni sud 8. januara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio traženi spis na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 12. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme na radnom mjestu KV vozača. Rješenjem tuženog broj P-1462 od 22. septembra 1998. godine apelant je upućen na čekanje dok se ne nađe radno mjesto koje odgovara njegovom zdravstvenom stanju, odnosno preostaloj radnoj sposobnosti. U međuvremenu tuženi je raspisao oglas za prijem šefa osiguranja na koji se prijavio i apelant, a nakon provedene oglasne procedure, na navedeno radno mjesto Odlukom tuženog broj P-
1844 od 20. novembra 1998. godine primljen je drugi kandidat. Protiv navedene odluke apelant je izjavio prigovor koji je odbijen i navedena odluka potvrđena, pa je apelant podnio tužbu nadležnom sudu.
7. Presudom Općinskog suda broj PR-85/99 od 18. novembra 2002. godine odbačena je kao nepravovremena apelantova tužba kojom je tražio da se poništi Rješenje JKP «Park» Sarajevo ( u daljnjem tekstu: tuženi) broj P-1462 od 22. septembra 1998. godine kojim je upućen na čekanje, te rasporedi na odgovarajuće radno mjesto i nadoknade plaće za vrijeme dok je bio na čekanju posla. U dijelu u kojem je apelant tražio da se poništi oglas za radno mjesto šefa osiguranja i rješenje o izboru drugog kandidata za šefa osiguranja, te apelant postavi na predmetno radno mjesto tužba je odbijena.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-566/03 od 1. jula 2004. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.
9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj PR-1078/05 od 5. oktobra 2005. godine kojim je apelantovu tužbu, u dijelu koji se odnosio na poništenje odluke o izboru šefa osiguranja, odbacio zbog nepostojanja pravnog interesa za daljnje vođenje postupka, jer je predmetno radno mjesto u međuvremenu ukinuto, a u preostalom dijelu odbacio kao nepravovremenu. U postupku pred Općinskim sudom, nakon izvođenja predloženih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je apelantu prestao status radnika na čekanju u julu 2001. godine i da je raspoređen na poslove KV rasadničara. Dalje, Općinski sud je utvrdio da su za radno mjesto šefa osiguranja kao uvjeti bili predviđeni saobraćajna tehnička škola – III stepen i najmanje dvije godine radnog iskustva u struci, zdravstvena sposobnost za obavljanje navedenih poslova, te da su prednost imali demobilizirani borci. S tim u vezi utvrđeno je da je apelant imao IV stepen stručne spreme, da je kod njega postojala invalidnost, odnosno preostala radna sposobnost, da apelant nije imao dvije godine radnog iskustva u navedenoj struci, te da je novom sistematizacijom radnih mjesta, koja je u međuvremenu donesena, radno mjesto šefa osiguranja ukinuto. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da ukidanjem radnog mjesta šefa osiguranja prestaje apelantov pravni interes za vođenje parnice, te je, na osnovu člana 54. Zakona o parničnom postupku, apelantov zahtjev u ovom dijelu odbacio zbog toga što je bespredmetan.
10. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da u preostalom dijelu apelantovu tužbu treba odbaciti kao nepravovremenu. Ovo stoga što je članom 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/94 i 20/95) koji se primijenio na konkretan slučaj propisano da radnik treba podnijeti prigovor organu utvrđenom općim aktima, odnosno kolektivnim ugovorom, u roku od 15 dana od dana prijema odluke, odnosno od dana saznanja da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa. Također, članom 103. Zakona o radu propisano je da zaposlenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke, odnosno od dana saznanja za učinjenu povredu. Budući da je apelant podneskom od 14. augusta 2002. godine preinačio tužbeni zahtjev i iznio novi kojim je tražio da se ponište predmetna rješenja i odluka tuženog, Općinski sud je utvrdio da je zahtjev nepravovremeno podnesen, pa nisu ispunjeni uvjeti za sudsku zaštitu.
11. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je zaključak Općinskog suda o odbacivanju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa pogrešan, zato što se pravni interes za vođenje postupka može utvrđivati samo u parnicama u kojima se traži utvrđivanje određenog prava ili pravnog odnosa. U konkretnom slučaju, međutim, apelant nije tražio da se utvrdi pravo ili pravni odnos, već je tražio da se poništi odluka tuženog. Iz tog proizlazi, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da bi apelantovu tužbu trebalo odbiti kao neosnovanu, odnosno predmet riješiti u meritumu. Međutim, pošto je u predmetnom slučaju žalbu podnio samo apelant, a ne i tuženi, Kantonalni sud je zaključio da se, u smislu člana 230. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke ukoliko se samo ona žalila, prvostepeno rješenje nije moglo preinačiti, jer bi «odbijajuća odluka bila nepovoljnija po apelanta od odbacujuće». Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u preostalom dijelu apelantova tužba nepravovremena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant je naveo da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje, ali te navode ne obrazlaže posebno osim što navodi da je tuženi nezakonito primio drugo lice na mjesto šefa osiguranja, kao i da je, zbog neopravdane dužine postupka, to radno mjesto ukinuto. Također, apelant smatra da je ukidanjem radnog mjesta šefa osiguranja i njegovim neraspoređivanjem na to radno mjesto povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Zbog dužine trajanja postupka, apelant smatra da mu je, kao invalidu, povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut ponižavajućem i nečovječnom tretmanu. Apelant je tražio i da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku u iznosu od 8.000 KM.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava i da je apelacija neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava, ali da je tačan apelantov navod da je postupak trajao od 1999. godine do 2006. godine.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim rješenjem odlučeno o dva zahtjeva koja je apelant u tužbi iznio, pa je u dijelu koji se odnosi na zahtjev za poništenje rješenja o upućivanju na čekanje i naknadu plaća za vrijeme čekanja prvostepeno rješenje kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbačen kao nepravovremen potvrđeno. Drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje oglasa i odluku o izboru je odbačen zbog nedostatka pravnog interesa.
19. Prilikom ispitivanja dopustivosti osporenog rješenja u dijelu u kome je tužbeni zahtjev odbačen kao nepravovremen Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: […]
9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; […]
15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
22. Apelant smatra da je ukidanjem radnog mjesta šefa osiguranja i njegovim neraspoređivanjem na to mjesto povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti. Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije mogu se primijeniti samo na postupke koji kao predmet spora imaju „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. S obzirom na to da u konkretnom slučaju predmet sudskog postupka nije bila apelantova postojeća „imovina“, te da se ne može govoriti o „opravdanom očekivanju“ koje bi imalo zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već da je apelant putem radnog spora pokušao za sebe ostvariti radno mjesto šefa osiguranja, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Dalje, prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
24. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti apelantove tužbe u navedenom dijelu, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao pravovremeno podnijeti tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, ili opravdati to što nije pravovremeno podnesena, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine).
25. U konkretnom slučaju apelant je tek podneskom od 14. augusta 2002. godine podnio tužbeni zahtjev koji se odnosi na poništenje rješenja o upućivanju na čekanje i naknadu plaća za vrijeme čekanja. Budući da je od dana saznanja za navedenu odluku, 20. novembra 1998. godine, pa do dana kada je apelant preinačio tužbu, 14. augusta 2002. godine, proteklo više od godinu dana koliko iznosi prekluzivni rok za podnošenje tužbe nadležnom sudu propisan članom 103. Zakona o radu, sudovi su u tom dijelu tužbu odbacili kao nepravovremenu. Na osnovu toga Ustavni sud smatra da za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
26. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
27. Dalje, ispitujući dopustivost apelacije u preostalom dijelu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o dužini trajanja postupka odnose na dio tužbenog zahtjeva koji se ticao poništenja oglasa za radno mjesto šefa osiguranja, poništenje rješenja o imenovanju drugog kandidata na predmetno radno mjesto i raspoređivanje apelanta na to mjesto. Taj dio tužbenog zahtjeva je pravosnažno odbačen Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine zbog nedostatka pravnog interesa. Kantonalni sud je, međutim, obrazložio da je, u suštini, ovaj apelantov zahtjev «trebalo odbiti, a ne odbaciti», ali da to nije bilo moguće učiniti, između ostalog, i zato što bi «odbijajuća odluka bila nepovoljnija po apelanta od odbacujuće», mada ovakav stav nije obrazložio. S obzirom na ovakav zaključak Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da ovaj dio tužbenog zahtjeva nije odbačen zbog apelantovog propuštanja da ispoštuje formalne zahtjeve pravnog lijeka (vidi stav 22. ove odluke), te da je u tom dijelu ispunjen zahtjev za iscrpljivanje svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
28. Dalje, osporeno rješenje apelant je primio 12. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu u kome je tužbeni zahtjev odbačen zbog nepostojanja pravnog interesa za vođenje parnice, a u odnosu na dužinu trajanja postupka, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. U dijelu apelacije koji je proglašen dopustivim apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
35. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 4. januara 1999. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak povodom apelantove tužbe je okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj GŽ-3266/05 od 21. jula 2006. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati iznosi sedam godina i šest mjeseci, koliko je bilo potrebno da apelant dođe do konačne odluke suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije naročito složen. Predmetni postupak pred Općinskim sudom je počeo 4. januara 1999. godine, kada je apelant podnio tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine i deset mjeseci, te da Općinski sud nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali to što radni spor koji je hitne prirode toliko dugo traje. Dalje, postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom je trajao godinu i osam mjeseci i Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da «stoji apelantov navod o dužini trajanja postupka pred sudovima», ali nije ponudio razloge koji bi opravdali tu dužinu. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je ponovljeni postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom okončan u relativno kratkom periodu-dvije godine.
38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i na vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da, u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u sporu koji je hitne prirode trajao sedam godina i šest mjeseci bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, pred Kantonalnim sudom, taj postupak relativno brzo okončan, a da je najduže trajao pred Općinskim sudom. Također, Ustavni sud ukazuje na to da Općinski sud, i pored traženja, nije dostavio spis predmeta iz koga bi Ustavni sud mogao utvrditi eventualnu apelantovu odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju.
39. S obzirom na navedeno, a ocjenjujući činjenice i dokaze koji su bili dostupni u predmetu, budući da Općinski sud nije dostavio traženi spis koji bi omogućio Ustavnom sudu da detaljno ispita ponašanje nadležnih sudskih vlasti i apelantov eventualni doprinos dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim vlastima.
40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje kompenzacije
41. Apelant je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku u iznosu od 8.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
42. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenim stavom prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni organi odgađali da donesu odluku, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, a imajući u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na sporove iz oblasti radnih odnosa, odredio da se apelantu isplati iznos od 2.100 KM ili po 300 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u razumnom roku. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što se dužina ukupnog postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu pred kojim je postupak trajao oko pet godina.
e) Ostali navodi
43. U vezi sa apelantovim općenitim pozivanjem na kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant nije ni na koji način obrazložio zašto smatra da su mu prekršene i neke druge garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mada se iz njegovih navoda može zaključiti da se apelant, u suštini, žali na to što je novom sistematizacijom kod tuženog ukinuto radno mjesto šefa osiguranja. Ustavni sud smatra da ovi navodi ni na koji način ne mogu pokrenuti pitanje kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim već utvrđenog prava na donošenje odluke u razumnom roku, niti su u konkretnom slučaju očigledne takve povrede. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Također, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije paušalno i neargumentirano. Pošto u konkretnom predmetu nema ništa što bi ukazalo na to da je navedeno pravo na bilo koji način prekršeno, Ustavni sud i ove navode odbija kao neosnovane.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbenog zahtjeva u vezi sa zaštitom prava iz radnog odnosa u predmetu u kojem je apelant tužilac trajao sedam godina i šest mjeseci. Također, povreda prava na pravičan postupak postoji kada se takvo neopravdano trajanje ukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnih sudova, koji nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
45. Na osnovu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić