Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3228/06 (V. Š.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3228/06
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3228/06, rješavajući apelaciju Velimira Šutilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Velimira Šutilovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-346/05od 11. jula 2006. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Velimiru Šutiloviću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije Velimira Šutilovića podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-346/05od 11. jula 2006. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Velimir Šutilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-346/05 od 11. jula 2006. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž- 250/02 od 17. januara 2005. godine, te zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenim presudama. Apelant je dopunio apelaciju 9. augusta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i ODP «1. maj»-Završni radovi u građevinarstvu (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 26. januara 2009. godine da dostave spise predmeta.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. jula 2007. godine, a Okružni sud 24. augusta 2007. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud je dopisom od 2. februara 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je arhiva tog suda uništena, te da zbog toga nisu u mogućnosti dostaviti na uvid spis broj Ž-250/02. Osnovni sud u ostavljenom roku koji je istekao 3. februara 2009. godine nije dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj Rs-31/96.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 26. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 7. marta 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-31/96 od 22. januara 2002. godine, kojom je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za poništenje rješenja tuženog broj 248/95 od 15. decembra 1995. godine i broj 248/96 od 19. februara 1996. godine kao nezakonitih. Sud je naložio tuženom da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je do tada obavljao i da apelantu naknadi lični dohodak za period od 13. juna 1996. godine do 16. aprila 2001. godine u iznosu od 22.002,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate, da za apelanta uplati doprinose po osnovu penzionog i socijalnog osiguranja, te da mu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 KM. Apelantov zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa je odbijen.
8. U obrazloženju ove presude je navedeno da je sud, ocjenjujući provedene dokaze, utvrdio da je apelant u spornom periodu, od 26. septembra do 13. oktobra 1995. godine, bio u vojnoj jedinici (VP 7004 Banja Luka), a da je od 12. oktobra 1995. godine do 27. februara 1996. godine bio na ispitivanju i liječenju. Stoga je sud zaključio da se u apelantovom slučaju nisu ispunili uvjeti za prestanak radnog odnosa iz člana 53. stav 1.b) tač. 7. i 13. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 25/93) u kojem je propisano da radni odnos prestaje bez radnikove saglasnosti ako neopravdano izostane sa posla tri dana uzastopno ili s prekidima šest dana u toku kalendarske godine i ako odbije, odnosno ako se ne odazove pozivu preduzeća ili drugog nadležnog organa za vršenje poslova iz oblasti odbrane. Zbog navedenih razloga, sud je poništio kao nezakonito Rješenje tuženog od 15. decembra 1995. godine o prestanku radnog odnosa apelantu 14. decembra 1995. godine i Rješenje od 19. februara 1996. godine o odbijanju apelantovog prigovora (podnesenog 4. januara 1996. godine). Sud je ocijenio kao neosnovan prigovor tuženog o nepravovremenosti apelantove tužbe, navodeći da je tuženi rješenje o prigovoru donio 19. februara 1996. godine, a apelant je tužbu podnio 7. marta 1996. godine pa je sud zaključio da je tužba, u smislu člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima, podnesena pravovremeno. Odluku o visini tužbenog zahtjeva sud je donio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, na koje stranke nisu imale primjedaba, ustanovio da apelantu tuženi treba isplatiti iznos od 22.002,00 KM na ime naknade ličnog dohotka za period od 13. juna 1996. godine do 16. aprila 2001. godine, te je obavezao tuženog da za apelanta, prema odredbama Zakona o radnim odnosima, uplati doprinose za penziono i socijalno osiguranje.
9. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je, nakon održane rasprave, donio Presudu broj Ž-250/02 od 17. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev- 346/05 od 11. jula 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu tuženog, te presudu Osnovnog suda preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženog, vraćanje apelanta na rad, te isplatu naknade za lični dohodak za utuženi period u iznosu od 22.002,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odbijen. Prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obavezan da uplati doprinose za apelantovo penziono i socijalno osiguranje i tužba je u tom dijelu odbačena.
10. U obrazloženju Okružni sud je konstatirao da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu Rješenjem direktora tuženog broj 248/95 od 15. decembra 1995. godine, na osnovu člana 53. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 25/93), utvrđen prestanak radnog odnosa zbog toga što je neopravdano odsustvovao sa posla, a svoj izostanak nije opravdao, te nije izvršavao poslove, odnosno zadatke odbrane. Dalje je navedeno da je Upravni odbor tuženog, na prijedlog Sindikata, održao 31. januara 1996. godine sastanak sa apelantom, te je apelantu, uz njegovu saglasnost, ostavljen rok da do 15. februara 1996. godine dostavi potrebnu dokumentaciju u vezi sa neopravdanim izostankom sa posla. Upravni odbor, budući da apelant nije dostavio neophodnu dokumentaciju, potvrdio je rješenje o prestanku radnog odnosa. Sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant bio radnik tuženog u vrijeme kad je na osnovu opće mobilizacije angažiran u VP 7004 ratna jedinica 8180, da je veći dio boravka u jedinici bio na bolovanju, da je izvjesno vrijeme iz te jedinice bio neopravdano odsutan, pa izvjesno vrijeme opravdano odsutan, da se vratio 26. septembra 1995. godine u jedinicu sa zakašnjenjem od mjesec dana, da je u jedinici boravio do 13. oktobra 1995. godine, kada je jedinicu samovoljno napustio (dezertirao), pa je protiv njega podnesena krivična prijava.
11. Budući da je apelant u tužbi tvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, jer je u periodu od 12. oktobra 1995. godine do 27. februara 1996. godine kao vojni obveznik bio na liječenju, što je dokazivao potvrdom VP 7004 broj 1324/96 od 28. februara 1996. godine, a tuženi je sporio te činjenice, drugostepeni sud je, u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u konkretnom predmetu održao raspravu. Na raspravi je kao svjedok saslušan dr. Zoran Bursać, kojem je predočena predmetna potvrda VP, koju je izdao dr. Mladen Savić, sa faksimilom ovog ljekara u gornjem desnom uglu potvrde. Sud je utvrdio da je predmetna potvrda, koja je u skraćenom obliku predana u spis, dio doktorskog memoranduma A-4 formata, a svjedok je samo ovjerio ovu potvrdu, budući da je u to vrijeme radio kao trupni ljekar. Dalje je navedeno da sud nije mogao provjeriti potvrdu u pogledu preostalog formata A-4, jer je arhiva VP uništena prije 1. aprila 1996. godine, a dr. Mladen Savić nije mogao biti saslušan jer je bio nedostupan sudu. Međutim, sud je zaključio da sporna potvrda nije pravno valjana, jer ona ne može opravdati apelantov izostanak u navedenom periodu. Do ovakvog zaključka sud je došao na osnovu odredaba Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 12/93 i 14/94) iz kojih proizlazi da ljekar pojedinac vrši ocjenu privremene spriječenosti za rad do petnaestog dana spriječenosti, a poslije tog dana ocjenjivanje vrši ljekarska komisija, čiju pravilnost ocjenjivanja zatim ispituje drugostepena ljekarska komisija. S obzirom na to da se sporna potvrda odnosi na period od tri mjeseca, a ovjerio ju je ljekar pojedinac koji nije bio ovlašten da pravda bolovanje više od petnaest dana, sud je zaključio da ta potvrda nije pravno valjana. Stoga je sud usvojio stav da je žalba tuženog djelimično osnovana, jer apelant nije dokazao da je njegov izostanak sa posla opravdan, pa je, na osnovu člana 229. ZPP u vezi sa članom 456. istog zakona, žalbu uvažio i u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu tako da je u ovom dijelu odbio apelantov podneseni tužbeni zahtjev. U vezi sa uplatom doprinosa sud je konstatirao da je ona regulirana Zakonom o penzionom i invalidskom osiguranju, te Zakonom o javnim prihodima i javnim rashodima, da se radi o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku, a da se dalja zaštita ostvaruje u upravnom sporu. Zbog toga je na osnovu člana 227. stav 2. ZPP u vezi sa članom 456. istog zakona prvostepenu presudu u tom dijelu ukinuo i tužbu odbacio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju postupka, te ističe da je postupak u ovom predmetu trajao 11 godina zbog čega traži da se njegova apelacija usvoji, da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj da u roku od 30 dana donese zakonitu presudu, te da mu naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, zateznu kamatu od 10 % na iznose dosuđene prvostepenom presudom, počevši od dana podnošenja apelacije pa do isplate i da naloži Republici Srpskoj da apelantu isplati troškove postupka prema Advokatskoj tarifi Republike Srpske.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud ističe da su navodi apelacije identični navodima revizije, te da zbog navedenog razloga, taj sud u cijelosti ostaje pri datim razlozima i navodima kako u pogledu činjeničnog, tako i u pogledu materijalnog prava navedenog u osporenoj presudi.
14. Okružni sud navodi da je u žalbenom postupku zakazao raspravu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i izvođenja novih dokaza, u smislu člana 217. stav 2. ZPP, te da je na raspravi održanoj 17. januara 2005. godine saslušao dr. Zorana Bursaća, koji je potpisao potvrdu o pravdanju odsustva, pa je zaključio da je apelant izostao sa posla tri mjeseca a da za taj izostanak nije imao opravdanje ljekarske komisije. Budući da je apelant isključivo svojom krivicom i svojim ponašanjem neopravdano izostao sa posla, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer nije došlo do kršenja odredaba na koje se apelant poziva.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. stav 1.
Radni odnos prestaje:
(...)
b) bez saglasnosti radnika:
(...)
7. ako neopravdano izostane sa posla tri radna dana uzastopno ili s prekidima šest dana u toku kalendarske godine;
(...)
13. ako odbije, odnosno ako se ne odazove pozivu preduzeća ili drugog nadležnog organa za vršenje poslova iz oblasti odbrane;
(...).
16. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 12/93 i 14/94) Član 69.
Ljekar pojedinac vrši ocjenu privremene spriječenosti za rad do 15. dana spriječenosti. Ocjenu privremene spriječenosti za rad poslije 15. dana vrši prvostepena ljekarska komisija.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br.
58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-346/05od 11. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2006. godine a apelacija je podnesena 1. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da nisu donesene u razumnom roku, kao i da su nezakonite, te smatra da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A broj 18, stav 36).
27. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa, vraćanje apelanta na posao, isplatu plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Donošenje odluke u razumnom roku
28. Ustavni sud konstatira da apelant navodi da je «postupak trajao 11 godina» iz čega proizlazi da apelant prvenstveno smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nedonošenja konačne odluke o njegovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti predmeta i pozivajući se na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).
a.b) Period koji se uzima u obzir
30. Predmetnu tužbu apelant je podnio 7. marta 1996. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Osnovni sud je donio 22. januara 2002. godine, Okružni sud je odluku o žalbi donio 17. januara 2005. godine, a Vrhovni sud 11. jula 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao deset godina i četiri mjeseca.
a.c) Analiza razumnosti dužine postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa i isplati plaća, dakle, o radnom sporu koji se, prema odredbama ZPP, smatra hitnim i koji nema nekih posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu.
32. S obzirom na to da Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio svoj spis Rs-31/96, te da je Okružni sud obavijestio Ustavni sud da je arhiva tog suda uništena i da zbog toga nije u mogućnosti dostaviti na uvid spis broj Ž-250/02, Ustavni sud je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, analizu razumnosti dužine postupka zasnovao isključivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Predmetni postupak je trajao deset godina i četiri mjeseca i Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog parničnog postupka a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud nije ustanovio da postoje te izuzetne okolnosti. Uzimajući u obzir da se redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu očitovali na apelantove navode u vezi sa dužinom predmetnog postupka, niti su te navode osporili, Ustavni sud zaključuje da su u ovom slučaju redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje
34. Apelant, dalje, ističe da su osporene odluke nezakonite u čemu se, također, prema apelantovom mišljenju, ogleda povreda njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno objasnio u čemu se ogleda povreda ovog prava.
35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze prema prijedlozima parničnih stranaka, odbili apelantov podneseni tužbeni zahtjev smatrajući da apelant nije dokazao da je opravdano izostao s posla, te da su, stoga, odluke tuženog donesene u skladu sa članom 57. Zakona o radnim odnosima. Za svoje zaključke redovni sudovi su dali potpuna i logična obrazloženja. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Također, apelant nije uopće objasnio u čemu se ogleda povreda ostalih segmenata prava na pravično suđenje, odnosno nije obrazložio svoju tvrdnju da su osporene odluke nezakonite, niti je, eventualno, naveo neke proceduralne greške. Budući da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ove apelantove navode.
c) Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sâm po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupanjem, odnosno neizjavljivanjem žalbe i nedavanjem odgovora na žalbu tuženog svojevoljno nije koristio ovo pravo. S druge strane, apelant je koristio mogućnost da na drugostepenu odluku izjavi reviziju o kojoj je odlučivao nadležan sud. S obzirom na navedeno, nesporno je da je o apelantovom predmetu odlučivano na tri sudske instance. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani. Ostali navodi
37. U skladu sa zaključkom o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 2.000,00 KM zbog toga što mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Prema članu 76. stav
2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
39. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka, s obzirom na to da su, prema odredbama ZPP, sporovi iz radnih odnosa hitni, trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se iznos koji apelant potražuje uklapa u sumu koju bi apelantu Ustavni sud dodijelio prema svojim kriterijima, apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM u cijelosti se usvaja. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
40. Činjenica da je u konkretnom slučaju postupak odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pred redovnim sudovima trajao više od deset godina, iako se radilo o hitnom postupku, dovoljna je da Ustavni sud zaključi da je dužina predmetnog parničnog postupka a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije ustanovio da postoje te izuzetne okolnosti, a ni redovni sudovi ih nisu ponudili. Stoga je zaključeno da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić