Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-16/07 (M. Č.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-16/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 16/07, rješavajući apelaciju Mare Čato, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Čato podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1418/05 od 12. oktobra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-342/05 od 18. augusta 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj R-242/02 od 29. septembra 2004.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Čato (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ranka Baškarad, advokatica iz Zenice, podnijela je 28. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1418/05 od 12. oktobra 2006, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-342/05 od 18. augusta 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-242/02 od 29. septembra 2004. godine.

2. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu Marka Čate (u daljnjem tekstu: predlagatelj) protiv apelantice radi određivanja nosioca stanarskog prava, donio Rješenje broj R-242/02 od 29. septembra 2004. godine, prema kojem je predlagatelj određen za isključivog nosioca stanarskog prava na stanu u Zenici, Ulica Zije Dizdarevića br. 14/8, površine 72,15 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Predlagatelj je u navodima prijedloga istakao da je sa apelanticom živio u braku od 1976. godine, da je njihov brak razveden Presudom tog suda broj P-182/01 od 12. jula 2002. godine, da su u toku rata oboje napustili predmetni stan i da je on podnio prijedlog za povrat stana koji mu je vraćen i u čijem je posjedu od decembra 1998. godine. Apelantica je, kako je dalje naveo, odbila da zajedno sa njim otkupi predmetni stan zbog čega je zatražio da se u sudskom vanparničnom postupku odredi za isključivog nosioca stanarskog prava. Apelantica je osporila zahtjev predlagatelja i zatražila da se ona odredi za isključivog nosioca stanarskog prava ili da joj predlagatelj obezbijedi nužni smještaj. Općinski sud je proveo dokazni postupak i utvrdio da je predlagatelju predmetni stan vraćen u posjed 17. decembra 1998. godine, da je apelantica u vezi sa otkupom navedenog stana sve pravne poslove povjerila punomoćniku ali da svoju izjavu, kojom daje spomenutu punomoć, nije adekvatno ovjerila u Konzulatu BiH u Austriji, zbog čega do otkupa nije došlo. Zbog toga je, kako je zaključio taj sud, predlagatelj svoje pravo morao ostvarivati podnošenjem prijedloga za određivanje isključivog nosioca stanarskog prava. Na osnovu nespornih činjenica i činjenica koje je utvrdio na osnovu provedenih dokaza na okolnost stambenih, socijalnih i porodičnih prilika, Općinski sud je primjenom člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO) donio odluku kojom je na predmetnom stanu predlagatelja odredio za isključivog nosioca stanarskog prava.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, donio Rješenje broj Gž-342/05 od 18. augusta 2005. godine koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1418/05 od 12. oktobra 2006. godine, kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Obrazlažući rješenje, taj sud je istakao da iz sadržaja prvostepenog spisa i pobijane prvostepene odluke proizlazi da je ugovor o korištenju predmetnog stana predlagatelj zaključio 30. jula 1974. godine, a da ga je apelantica počela koristiti po zaključenju braka sa predlagateljem. Apelantica je 1999. godine podnijela tužbu za razvod braka i brak je pravosnažno razveden 9. augusta 2002. godine, a utvrđeno je da apelantica živi u Austriji, da svoje stambene potrebe zadovoljava u garsonijeri i da je u Austriji ostvarila invalidsku penziju. Prvostepeni sud se, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno pozvao na odredbu člana 20. stav 1. ZSO, koja propisuje da u situaciji kada kod stranaka postoje približno jednake okolnosti, prednost treba dati licu koje je stan dobilo na korištenje, u konkretnom slučaju predlagaču kojemu je stan dodijeljen 1974. godine. Na žalbeni navod koji se odnosi na dužnost prvostepenog suda da u dispozitiv rješenja unese odluku kojom je odbio zahtjev za obezbjeđivanje nužnog smještaja, Kantonalni sud je istakao da u konkretnoj situaciji nije postojala takva obaveza prvostepenog suda, jer je nesporno utvrđeno da apelantica u predmetnom stanu ne stanuje od 1992. godine pa nema obaveze da se nalaže njeno iseljenje. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije pogriješio što prilikom određivanja nosioca stanarskog prava nije cijenio razloge za razvod braka, jer se poremećaj bračnih odnosa desio u vrijeme kada stranke nisu zajedno stanovale u spornom stanu.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sudovi nisu pravilno cijenili njene navode zbog čega je zaključak sudova o odlučnim činjenicama nepravilan i nezakonit. Pogrešan zaključak odnosi se na postojanje okolnosti iz člana 20. ZSO na strani predlagatelja i propuštanje sudova da obavežu predlagatelja da joj obezbijedi nužni smještaj, u čemu vidi proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava došlo je, apelanticinom po mišljenju, do miješanja u njeno pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu jer joj je onemogućeno da podnese zahtjev za otkup stana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, rješavajući o prijedlogu radi određivanja nosioca stanarskog prava, donio odluku kojom je za isključivog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredio predlagatelja. Ovako stanovište zauzeli su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim odlukama odgovore na sve apelanticine žalbene navode, ističući naročito da sud odlučuje o nužnom smještaju lica samo kada je ono dužno da se iseli iz stana. S obzirom da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da apelantica u predmetnom stanu ne živi od 1992. godine, nije postojala obaveza prvostepenog suda da odlučuje o njenom nužnom smještaju. U pogledu žalbenog navoda koji se tiče izostavljanja razloga za razvod braka, drugostepeni sud je istakao da takva obaveza prvostepenog suda nije postojala jer su stranke stan napustile 1992. godine, tužba za razvod braka podnesena je 1999. godine a brak razveden 2002. godine, iz čega proizlazi da se poremećaj u bračnim odnosima desio u vrijeme kada stranke više nisu živjele zajedno u predmetnom stanu.

10. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Redovni sudovi na sve tri instance su jasno i argumentovano obrazložili razloge koji su ih opredijelili da za isključivog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredi predlagatelja, rukovodeći se odredbama iz člana 20. stav 1. ZSO u kojem je propisano da «ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava ne sporazumiju koji od njih će ostati nosilac stanarskog prava, o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima».

11. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi s navodima o kršenju prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz člana II/3.f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravima korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić