Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3208/06 (I. Š. i M. A.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3208/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3208/06, rješavajući apelaciju Ivana Škutora i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Škutora i Mate Aničića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 832 od 28. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine, kao i zbog nerazumne dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900681 04 P zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Škutor i Mate Aničić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnijeli su 30. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 832 od 28. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine, kao i zbog nerazumne dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 07 58 P 900681 04 P (stari broj P-1294/04). Apelanti su, također, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3208/06 od 16. januara 2007. godine odbio zahtjev apelanata da se donese privremena mjera. Postupak u predmetu Općinskog suda broj P-1143/05
3. Općinski sud, postupajući povodom tužbe JP «Željeznice» FBiH (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Donate Lugonja (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) protiv apelanata zbog smetanja posjeda, donio je Rješenje broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 832 od 28. septembra 2006. godine. Općinski sud je utvrdio da su apelanti «omeli tužitelje u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu poslovnog prostora, koji se nalazi na adresi Kneza Domagoja broj 4, u Mostaru, ukupne površine 42 m², izgrađen na k.č. br. 1322/12 k.o. Mostar, na način što su u periodu od 25. jula 2005. godine bespravno stupili u posjed predmetnog poslovnog prostora, odnosno nasilno obili bravu na ulaznim vratima, skinuli reklamu iznad ulaznih vrata, izmjestili poslovni inventar, te nezakonito otpočeli da koriste poslovni prostor u vlastite svrhe». Istim rješenjem apelantima je naloženo da uspostave ranije posjedovno stanje na predmetnom poslovnom prostoru u roku od 15 dana. Istovremeno im je zabranjeno, pod prijetnjom novčane kazne, svako daljnje ili isto uznemiravanje tužitelja i naloženo da naknade troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je, nakon ocjene provedenih dokaza, utvrđeno da su se tužitelji od 1996. godine nalazili u mirnom faktičkom posjedu nekretnina –poslovnog prostora opisanog u tužbenom zahtjevu, te da prema tom osnovu uživaju posjedovnu zaštitu u skladu sa članom 75. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
5. Obrazlažući rješenje Kantonalni sud je istakao da je suštinsko pitanje predmetnog spora da li su tužitelji bili poslednji, mirni i faktički posjednici poslovnog prostora u Ul. kneza Domagoja broj 4 u Mostaru (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) i da li su ih apelanti u tom posjedu omeli. Dalje je istakao da je Općinski sud na nesumnjiv način utvrdio da su tužitelji bili posljednji, mirni i faktički posjednici predmetnog poslovnog prostora tako što su ga faktički držali, i to prvotužitelj kao zakupodavac, a drugotužiteljica kao zakupac, odnosno kasnije kao davatelj poslovnog prostora u podzakup trećoj osobi. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su apelanti omeli tužitelje u njihovom posjedu tako što su prepilili bravu, zamijenili je drugom i ušli u posjed, što je Općinski sud detaljno obrazložio u pobijanom rješenju, Kantonalni sud je istakao da nije imao potrebe da ponavlja obrazloženje.
Postupak u predmetu Općinskog suda broj 07 58 P 900681 04 P
6. Apelanti i AD „Demos“ Derventa su pokrenuli parnični postupak u Općinskom sudu 2. jula 2003. godine podnošenjem tužbe radi predaje i naknade štete. Tužba je podnesena protiv prvotužitelja iz predmeta broj P-1143/05 u svojstvu prvotuženog, Dražana Lugonje u svojstvu drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Grada Mostara kao trećetuženog. Apelanti su 5. decembra 2005. godine tužbu proširili na drugotužiteljicu iz predmeta broj P-1143/05 u svojstvu trećetužene. Općinski sud je rješenjem prihvatio proširenje tužbe zbog čega je Grad Mostar stekao svojstvo četvrtotuženog (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi). Tužba je bila zavedena pod poslovnim brojem Ps-10/03, a nakon uplate sudske takse na tužbu, predmet je zaveden pod poslovni broj P-1294/04.
7. U tužbi su iznesene tvrdnje da je AD „Demos“ Mostar pravni sljednik Tvornice obuće Derventa i pretpostavljeni vlasnik spornog poslovnog prostora, kojeg je 8. marta 2003. godine prodao apelantima. Tim ugovorom apelanti su se, osim isplate kupoprodajne cijene, obavezali da će izvršiti povrat u posjed poslovnog prostora. Prvotužitelj i drugotuženi, iako su znali da prvotužitelj nije vlasnik spornog prostora, zaključili su ugovor o zakupu poslovnog prostora u kojem je prvotužitelj imao svojstvo zakupodavca, a drugotuženi zakupca. Taj ugovor je, kako je navedeno u tužbi, zaključen 27. augusta 1996. godine, od kada je drugotuženi u poslovnom prostoru obavljao trgovinsku djelatnost. S obzirom na to da je ugovor o zakupu zaključen za period od 15 godina a da su apelanti 2003. godine kupili poslovni prostor u čiji posjed nisu mogli ući, jer ga je koristio drugotuženi, apelanti su u svojstvu pretpostavljenih vlasnika tužbom zahtijevali predaju u posjed i naknadu za upotrebu tuđe stvari.
8. AD „Demos“ Mostar, kao pretpostavljeni vlasnik, kod istog suda istovremeno je pokrenuo parnični postupak protiv URBING-a radi utvrđenja i uknjižbe istog poslovnog prostora. Općinski sud je 25. maja 2005. godine donio Presudu broj Ps-21/03 CZ kojom je utvrđeno da je AD „Demos“ Mostar etažni vlasnik poslovnog prostora. Presuda je postala pravosnažna 25. juna 2005. godine.
9. Na osnovu Presude Ps-21/03 CZ AD „Demos“ Mostar je upisan u KPU poduložak 11377 k.o. Mostar kao etažni vlasnik sa dijelom 1/1. Nakon toga su apelanti kupoprodajni ugovor kojim su kupili poslovni prostor u martu 2003. godini ovjerili, 20. oktobra 2005. godine, u Općinskom sudu pod brojem Ov-41378/2995. Drugoapelant je 1. februara 2007. godine podnio prijedlog za uknjižbu prava vlaništva, jer je u međuvremenu sa prvoapelantom, kao suvlasnikom, zaključio kupoprodajni ugovor kojim je kupio njegov suvlasnički dio.
10. Postupajući povodom tužbe i postavljenog zahtjeva za predaju u posjed i naknadu štete, Općinski sud je Rješenjem broj 07 58 P 900681 04 P od 8. decembra 2006. godine zakazao pripremno ročište za 8. mart 2007. godine. Na ročištu je opunomoćenik apelanata uredio tužbu i tužbeni zahtjev tako što je tužbu proširio na drugotužiteljicu iz predmeta P-1143/05. Pripremno ročište je odgođeno zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za nastavak i sljedeće ročište je zakazano za 15. maj 2007. godine.
11. Na ročištu od 15. maja 2007. godine sud je dozvolio da se tužba proširi na drugotužiteljicu a opunomoćenik apelanata je zatražio rok za izjašnjenje na obimnu dokumentaciju koju mu je uručio opunomoćenik tuženih. Pripremno ročište je odgođeno za 29. august 2007. godine na kojem je opunomoćenik apelanata u spis predao pismeni podnesak kojim je prvoapelant odustao od tužbe.
12. Pripremno ročište je nastavljeno 27. novembra 2007. godine. Na tom ročištu primljeno je na znanje da prvoapelant povlači tužbeni zahtjev i preciziranje tužbenog zahtjeva, zatim je izvršen uvid u spis istog suda broj 0011839/05 na osnovu kojeg je konstatirano da je prvotužitelj pokrenuo parnični postupak kojim zahtijeva da se utvrdi da je on vlasnik zgrade u kojoj se nalazi poslovni prostor. Izvršen je uvid u spis broj DN-499/07 i nakon toga doneseno rješenje kojim je odbijen prijedlog opunomoćenika tuženih da se prekine parnični postupak a prihvaćen prijedlog opunomoćenika drugoapelanta da se izvede dokaz finansijskim vještačenjem. Sud je procesnim rješenjem konkretizirao koje će dokaze provesti na glavnoj raspravi koju je zakazao za 24. januar 2008. godine i zaključio 13. marta 2008. godine.
13. Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 900681 04 P od 22. aprila 2008. godine kojom je obavezao tužene da drugoapelantu vrate poslovni prostor, oslobođen od trećih osoba, u roku od 30 dana i da mu solidarno naknade troškove postupka.
14. Predmet je dostavljen Kantonalnom sudu na rješavanje žalbe 17. juna 2008. godine i postupak je u toku.
15. Apelanti smatraju da im je donošenjem rješenja u postupku zbog smetanja posjeda u predmetu broj P-1143/05, koje je postalo pravosnažno 28. septembra 2006. godine, prije okončanja postupka povodom njihove tužbe u predmetu 07 58 P 900681 04 P radi predaje u posjed i naknade štete, prekršeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje u postupku zbog smetanja posjeda apelanti vide u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje se, u suštini, odnosi na nepravilnu procjenu navoda žalbe u odnosu na ništavost ugovora o zakupu iz 1996. godine i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Povredu prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek apelanti nisu posebno obrazlagali, niti su naveli u čemu se ogleda, a u pogledu povrede prava na nediskriminaciju istakli su da je tužba tužitelja protiv njih okončana za 13 mjeseci, a povodom njihove tužbe, koju su podnijeli 2003. godine radi predaje u posjed i naknade štete, nije ništa urađeno pune tri godine. U predmetu broj 07 58 P 900681 04 P, koji se vodi kod istog suda, radi predaje u posjed i naknade štete za isti poslovni prostor, kako su istakli, povrijeđeno im je pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavnom dijelu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravično suđenje
17. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju na to da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
18. Apelanti smatraju da u postupku koji se vodio povodom tužbe zbog smetanja posjeda, u kojoj su oni imali svojstvo tuženih, nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenice i, stoga, pogrešno primijenili materijalno pravo. U postupku broj 07 58 P 900681 04 P, koji se vodio povodom njihove tužbe i AD „Demos“ Mostar protiv tuženih radi predaje u posjed i naknade štete, prekršeno im je, kako tvrde, pravo na suđenje u razumnom roku.
19. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, rješavajući tužbu zbog smetanja posjeda i žalbu apelanata protiv prvostepenog rješenja, donijeli odluke kojima je utvrđeno da su apelanti omeli tužitelje u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu poslovnog prostora zbog čega im je naloženo da uspostave prijašnje posjedovno stanje. Navedene odluke donesene su primjenom odredbe iz člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO) prema kojoj sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Pri tome nemaju utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja (vi, clam, precario), također, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82. ZVPO. Kantonalni sud je, također, kako zapaža Ustavni sud, odgovorio na žalbeni navod apelanata koji se odnosi na valjanost ugovora o zakupu iz 1996. godine, jer bi takvi prigovori, s obzirom na prirodu postupka radi smetanja posjeda, eventualno imali utjecaja pri sporovima o zakupnim, odnosno vlasničkim odnosima.
21. Iz stanja u spisu i navoda apelacije koji se odnose na postupak smetanja posjeda Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka, koja je eventualno proizašla iz proizvoljne primjene materijalnog propisa. Naime, redovni sudovi su svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03 i 73/05) i ZVPO pri čemu su jasno obrazložili zbog čega je zahtjev tužitelja osnovan i, istovremeno, žalbeni prigovori apelanata neosnovani.
22. U pogledu navoda apelacije koji se tiču nerazumno dugog trajanja postupka, prema njihovoj tužbi pred istim sudom, kojeg su pokrenuli u martu 2003. godine, zajedno sa AD „Demos“ Mostar, radi predaje u posjed poslovnog prostora i naknade štete, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelanti, u svojstvu pretpostavljenih vlasnika, na osnovu kupoprodajnog ugovora koji su zaključili sa AD „Demos“ Mostar marta 2003. godine, zahtijevali da se postupi prema njihovom tužbenom zahtjevu. Međutim, navedeni ugovor ovjeren je u Općinskom sudu tek 20. oktobra 2005. godine, a prodavac je u vrijeme zaključenja ugovora, također, bio pretpostavljeni vlasnik. Naime, prodavac je svoje etažno vlasništvo na poslovnom prostoru utvrdio u sudskom postupku koji je pokrenuo pred istim sudom protiv URBING-a radi utvrđenja i uknjižbe. U tom postupku Općinski sud je donio Presudu broj Ps-21/03 CZ koja je postala pravosnažna 20. oktobra 2005. godine. Iz navedenog proizlazi da apelanti u vrijeme podnošenja tužbe nisu imali jasan pravni osnov za postupanje suda u konkretnoj pravnoj stvari s obzirom na to da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 2003. godine ni prodavac AD „Demos“ Mostar nije bio stvarni, već pretpostavljeni vlasnik poslovnog prostora čiju su predaju u posjed apelanti tražili. Pošto su apelanti kupoprodajni ugovor ovjerili 20. oktobra 2005. godine, a nakon toga u decembru 2005. godine tužbu proširili na drugotužiteljicu iz postupka zbog smetanja postupka, proizlazi zaključak da sud u vrijeme podnošenja tužbe nije imao svu neophodnu dokumentaciju za rasvjetljavanje osnova tužbenog zahtjeva apelanata. Po prikupljenoj dokumentaciji Općinski sud je rješenjem od 8. decembra 2006. godine zakazao pripremno ročište na kojem je opunomoćenik apelanata uredio tužbu i opredijelio tužbeni zahtjev. Počevši od tog datuma sud je održao pripremno ročište, koje je, zbog procesnih smetnji, odgađano dva puta, i glavnu raspravu koja je, zbog obimnosti dokaznog postupka, jednom odgođena. Glavna rasprava je zaključena 13. marta 2008. godine, a presuda donesena 22. aprila 2008. godine. Iz toga proizlazi da je Općinski sud od trenutka kada su se stvorili uvjeti za rad povodom tužbe, dakle od 2006. godine, postupak okončao za dvije i po godine.
23. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud ocjenjuje da je Općinski sud, počevši od 2006. godine, u pogledu održavanja ročišta i izvođenja dokaza, te prikupljanja dokazne građe bio aktivan i da nije odgovoran za odugovlačenje predmetnog postupka. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da su apelanti svojim ponašanjem u periodu od podnošenja tužbe, dakle jula 2003. godine, pa do 2005. godine značajno doprinijeli dužini trajanja postupka s obzirom na to da sudu, uz podnesenu tužbu, nisu dostavili neophodnu dokumentaciju-dokaze o osnovu prema kojem su podnijeli tužbeni zahtjev, a koju su tokom perioda od dvije godine sukcesivno dostavljali (presuda kojom je utvrđeno pravo vlasništva na poslovnom prostoru, ovjeren kupoprodajni ugovor).
24. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske). A pošto apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju na to da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
25. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što bi ukazalo na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
26. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da se, u suštini, navodi apelacije o kršenju ovog prava odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke, prilikom obrazlaganja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iznio zaključke u vezi sa ovim suštinskim prigovorom, proizlazi da su navodi o kršenju prava na imovinu, također, očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ostali navodi
27. U vezi s ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava, imajući u vidu navode apelanata, kao i stanje spisa, da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te da navodi apelanata ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, pa su njihovi navodi i u tom dijelu prima facie neosnovani.
28. U odnosu na navode apelanata da su diskriminirani u uživanju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. To, također, ne proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu zbog čega su i ovi navodi prima facie neosnovani.
29. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić