Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2290/06 (V., R., I. i R. M.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2290/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 2290/06, rješavajući apelaciju Velimira Mirkovića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira, Rade, Ivana i Radomirke Mirković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-347/05 od 30. maja 2006.

godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-168/04 od 3.

decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir, Rada, Ivan i Radomirka Mirković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli sud 26. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-347/05 od 30. maja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-168/04 od 3. decembra 2004. godine.

2. Apelanti su 30. maja 2003. godine pokrenuli parnični postupak protiv Općine Goražde (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Javnog preduzeća za komunalne djelatnosti «6. mart» d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi činidbe. U navodima tužbe apelanti su istakli da su vlasnici nekretnina koje su koristili i u kojima su živjeli prije rata, u sagrađenim porodično-stambenim zgradama, koje su zbog rata napustili. Imovina im je, kako su dalje naveli, vraćena u posjed, ali im je povratak onemogućen zbog širenja štetnih emisija sa deponije koja se nalazi u blizini kuća. Odgovornost prvotužene zasnovali su na nepreduzimanju bilo kakvih radnji kojima bi se drugotuženom zabranilo da deponuje otpad u naseljenom mjestu, a drugotuženog što objekat gradske deponije nema urbanističku saglasnost, odobrenje za građenje ni odobrenje za upotrebu. Nakon provedenog vještačenja, konačno su opredijelili tužbeni zahtjev tako što su zatražili da sud obaveže tužene da im solidarno naknade štetu u visini od 73.163,48 KM.

3. Postupajući po tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj P-275/03 od 3. augusta 2004. godine kojom je obavezao drugotuženog da apelantima solidarno, na ime naknade materijalne štete, isplati pojedinačne iznose kao u izreci presude, dok je ostatak tužbenog zahtjeva odbijen. Stavom II dispozitiva presude u odnosu na prvotuženu odbijen je tužbeni zahtjev apelanata. Obrazlažući presudu, sud je istakao da je zahtjev apelanata djelomično osnovan u odnosu na drugotuženog, koji je odlagao otpadni materijal na deponiju a nije preduzeo nikakve radnje da se deponija ukloni, obezbijedi i slično. S obzirom da, prema članu 174. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03 - u daljnjem tekstu: ZOO), za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi, te da je deponija otpada opasna stvar, taj sud je odgovornost drugotuženog zasnovao na principu objektivne odgovornosti. U odnosu na prvotuženu Općinski sud je odbio zahtjev apelanata, jer građevinske i komunalne inspekcije koje su eventualno mogle spriječiti formiranje predmetne deponije nije u nadležnosti Općine već Kantona, odnosno Kantonalne uprave za inspekcijske poslove.

4. Odlučujući o žalbama apelanata i drugotuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž- 168/04 od 3. decembra 2004. godine, kojom je žalbu drugotuženog uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu za naknadu štete preinačio i tužbeni zahtjev odbio. U dijelu presude kojom je odlučeno o osnovanosti zahtjeva u odnosu na prvotuženu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis. Odredbom člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98; u daljnjem tekstu: ZVPO), kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, propisano je «da ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo tužbom tražiti da to uznemiravanje prestane (stav 1). Kad je uznemiravanjem prouzrokovana šteta, vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo da zahtijevaju naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete (stav 2)». S obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na emisiju koja nastaje od općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola, osnovanost zahtjeva se po mišljenju tog suda mora procjenjivati i prema članu 156. st. 3. i 4. ZOO, a to znači da se može zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta). Zbog navedenog, kako je dalje obrazloženo, za emisije koje bi nastajale ubuduće apelanti moraju da dokažu da bi one bile mjesno neuobičajene i da će ubuduće nastupiti sa velikim stepenom izvjesnosti, te da se ne mogu spriječiti ili smanjiti primjenom odgovarajućih tehničkih mjera, zbog čega nisu mogli uspjeti sa zahtjevom iz člana 49. stav 2. ZVPO. S obzirom da apelanti nisu dokazali da postoje navedene pravno-relevantne činjenice, po mišljenju Kantonalnog suda neosnovan je njihov zahtjev da im se na ime naknade štete dosudi iznos za kupovinu istog ili sličnog imanja na drugom području, a zbog budućih štetnih emisija koje bi ugrožavale zdravlje i život njih i njihovih porodica.

5. Vrhovni sud je Odlukom broj Rev-347/05 od 30. maja 2006. godine reviziju apelanata odbio i istakao da je u nižestepenim odlukama činjenično stanje pravilno utvrđeno. Pravilne su, po mišljenju tog suda, činjenice kojima je utvrđeno da su apelanti vlasnici nekretnina-objekata koje su koristili do 1992. godine, koje su zbog ratnih dejstava napustili i koje su im u međuvremenu vraćene, ali koje faktički još uvijek ne koriste. Odluka Kantonalnog suda je po mišljenju Vrhovnog suda pravilna i zakonita, čak i u slučaju da za izgradnju deponije nije pribavljena dozvola nadležnog organa, ali u tom slučaju ne iz razloga koje je naveo drugostepeni sud već iz drugih razloga. Drugi razlozi, koje je u tom pogledu istakao Vrhovni sud, jesu da je spor između apelanata, kao vlasnika nekretnina, i tuženih, kao trećih osoba, proistekao prema navodima iz tužbe, zbog uznemiravanja apelanata od štetnih emisija sa susjedne parcele na kojoj je izgrađena deponija gradskog otpada. To je po mišljenju Vrhovnog suda spor o zaštiti prava vlasništva nad stvarima, koje je utvrđeno u ZVPO. Spor je vođen ne zbog totalne već zbog parcijalne povrede prava vlasništva radnjama koje su zabranjene članom 9. ZVPO. U tom slučaju, prioritetno pravo neosnovano uznemirenog vlasnika je da tužbom traži da uznemiravanje prestane (član 49. stav 1. ZVPO), dok će mu naknada u novcu biti isplaćena samo ako, s obzirom na okolnosti slučaja, uspostavljanje ranijeg stanja nije bilo moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, kako to proizlazi iz općih pravila o naknadi štete, na čiju primjenu upućuje član 49. stav 2. ZVPO. Iz spisa predmeta, kako navodi Vrhovni sud, proizlazi da su apelanti u tužbi postavili zahtjev za saniranje i eventualno izmještanje deponije otpada, dakle postavili zahtjev da protupravno uznemiravanje prestane. Uz glavni postavili su i alternativni zahtjev za naknadu štete čime bi, kako su to u postupku naveli, ostvarili svoje pravo na mirno uživanje svoje imovine. U toku postupka povukli su tužbeni zahtjev u odnosu na prestanak uznemiravanja. Kako je u vrijeme presuđenja postojao samo zahtjev za naknadu štete isplatom novčanog iznosa, Vrhovni sud smatra da je pravilno drugostepeni sud odlučio kada je zahtjev odbio u odnosu na oba tužena.

6. Drugotuženi je naveo u odgovoru na apelaciju da je lokacija za privremenu gradsku deponiju određena rješenjem sekretarijata za prostorno uređenje 8. maja 1997. godine, na lokaciji MIGP «DRINA» d.d. Goražde, a 2. marta 2004. godine nadležni općinski organ je donio odluku o obrazovanju deponije na novoj lokaciji, pa je deponija koja je bila predmetom sudskog postupka konzervirana i nema uticaja na okolinu. S obzirom da se zemljište mora ustupiti vlasniku MIGP «DRINA», deponija je potpuno konzervirana.

7. Apelanti pobijaju presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti također ističu da im je navedenim presudama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i «previđanju» sudova viših instanci niza činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud. Povredu prava na dom obrazlažu miješanjem vlasti u poštivanje njihovog doma, mimo uvjeta propisanih zakonom, a prava na imovinu u onemogućavanju mirnog uživanja vlasništva. Povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na povratak vide u činjenici što je u blizini njihovih nekretnina deponovan gradski otpad, dakle poduzete su radnje s ciljem da se spriječi njihov povratak u prijeratne domove.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presudu od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropskog suda, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presudu od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je prema suštini navoda iz apelacije sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim presudama na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, kao sud prve instance, odlučujući o zahtjevu apelanata za koji su tokom postupka odlučili da zahtijevaju isključivo naknadu štete, zauzeo stav da je po principu objektivne odgovornosti zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu osnovan, pri čemu za taj sud u odnosu na apelante kao vlasnike ili pretpostavljene vlasnike nisu bile od uticaja odredbe ZVPO. Kantonalni sud je donio odluku suprotno prvostepenoj odluci kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbio, ističući da se tužbeni zahtjev odnosi na emisiju koja nastaje od općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog organa, zbog čega se šteta morala procjenjivati u smislu člana 156. st. 3. i 4. ZOO. Vrhovni sud je potvrdio pravilnost i zakonitost drugostepene presude, naročito navodeći da je spor između apelanata kao vlasnika i tuženih kao trećih lica, proistekao iz spora o zaštiti prava vlasništva nad stvarima, na koji je jedino i isključivo primjenjiv ZVPO. Pri tome, nije od uticaja da li tuženi ima ili ne dozvolu za obavljanje djelatnosti, kako je smatrao Kantonalni sud.

12. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci Vrhovnog suda proizvoljni, da o njima nisu data odgovarajuća obrazloženja i da je materijalno pravo arbitrarno primijenjeno. Vrhovi sud je jasno obrazložio da su apelanti u tužbi prvobitno postavili zahtjev za saniranje i eventualno izmještanje deponije otpada, dakle postavili zahtjev da protupravno uznemiravanje prestane (glavni zahtjev), kojeg su tokom prvostepenog postupka povukli i ostali kod alternativno postavljenog zahtjeva za naknadu štete. S obzirom da je u vrijeme presuđenja alternativni zahtjev postao glavni, a tuženi apelantima nisu oduzeli posjed već je izvršeno protupravno uznemiravanje, što je moglo biti otklonjeno samo tužbenim zahtjevom da uznemiravanje prestane, to je zahtjev za isplatu isključivo novčanog ekvivalenta prema zaključku Vrhovnog suda bio neosnovan.

13. Iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je arbitrarno primijenjen materijalni propis. Naime, sudovi su se u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/03), koje propisuju preinačenje prvostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odredbe ZVPO. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalno-pravni propisi pogrešno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

14. Slijedom iznesenog, proizlazi da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U pogledu prava na poštivanje doma iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha ovog člana zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

16. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi jesu li porodično-stambene zgrade koje su apelanti koristili, a koje su zbog rata napustili, predstavljale njihov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, te osporavaju li odluke koje apelanti predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

17. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). Nesporna je činjenica da su apelanti vlasnici porodično-stambenih zgrada koje su zbog rata napustili, a koje su im vraćene u posjed, i u koje su željeli da se vrate i u njima stanuju, te se stoga mogu smatrati njihovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

18. Ustavni sud mora, dalje ispitati predstavlja li osporena presuda Vrhovnog suda «miješanje» u pravo apelanata na «dom». Prema praksi Evropskog suda do miješanja u pravo na poštivanje doma može doći i u situaciji postojanja štetnih emisija u okolini. U predmetima u kojima je razmatrano ovo pitanje Evropski sud je veliku pažnju posvećivao pitanju postojanja dokaza o tome da je zaista ugroženo uživanje doma i porodičnog života postojanjem štetnih emisija. Tako je u jednoj od svojih odluka Evropski sud, odlučujući o zahtjevu podnositeljice predstavke za prestanak štetnih emisija koje su prouzrokovala postrojenja za obradu tečnog i čvrstog otpada, utvrdio kršenje člana 8. Evropske konvencije. Međutim, u tom postupku podnositeljica predstavke je zahtijevala da štetne emisije prestanu, a svoj zahtjev je zasnovala na medicinskim izvještajima i mišljenjima tehničkih stručnjaka koji su potvrdili ozbiljne zdravstvene probleme podnositeljice predstavke i njene porodice, jer su štetne emisije prekoračile dozvoljeni limit (vidi Evropski sud, Lopez Ostra protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine).

19. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnih sudovima je bio zahtjev za naknadu štete zbog uznemiravanja apelanata od štetnih emisija sa susjedne parcele na kojoj je izgrađena deponija gradskog otpada, iako je nesporno da apelanti nisu živjeli u svojim domovima nego su svoj zahtjev temeljili na tvrdnjama da zbog štetnih emisija ne mogu da se vrate u svoje domove. Ustavni sud zapaža da su apelanti kao vlasnici pokrenuli spor o zaštiti tog prava prema odredbama ZVPO, i da je njihov glavni zahtjev koji je bio usmjeren protiv tuženih po svom sadržaju bio takav da su tražili da protupravno uznemiravanje prestane. Uz glavni zahtjev, egzistirao je i sporedni zahtjev za naknadu štete. Apelanti su tokom postupka glavni zahtjev povukli i ostali isključivo kod zahtjeva za naknadu štete. Osporenim presudama je isključivo rješavano pitanje naknade štete, jer su apelanti odustali od zahtjeva za prestanak protupravnog uznemiravanja zbog štetnih emisija. Također, proizlazi iz odgovora dostavljenih na apelaciju da je privremena deponija koja je bila predmet spora konzervirana i da nema utjecaja na okolinu jer je donesena odluka o formiranju deponije na novoj lokaciji. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo do miješanja u pravo apelanata na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Analizirajući ove navode, Ustavni sud je utvrdio da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa koji su sadržani u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud iznio svoje zaključke u prethodnim stavovima ove odluke, u dijelu koji se odnosi na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi sa navodima da su, protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, diskriminirani u uživanju njihovog prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini., Ustavni sud zapaža da su ovi navodi paušalni jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i osporenih presuda ne proizlazi da je apelantima uskraćeno pravo na povratak niti da su diskriminisani u vezi s tim pravom, zbog čega su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić