Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3260/06 (BOSS-Bosanska stranka i M. A.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3260/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3260/06, rješavajući apelaciju BOSS-Bosanske stranke i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BOSS-Bosanske stranke i Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-835/05 od 10. augusta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-62/05 od 10. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P-25/04 od 8. marta 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelacija je, također, podnesena i u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BOSS-Bosanske stranke i Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-835/05 od 10. augusta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-62/05 od 10. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P-25/04 od 8. marta 2005. godine, u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. BOSS-Bosanska stranka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Tuzle podnijeli su 3. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-835/05 od 10. augusta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda broj Gž-62/05 od 10. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P- 25/04 od 8. marta 2005. godine.
2. Prvoapelant, drugoapelant i F.B., u svojstvu tužitelja, pokrenuli su pred Kantonalnim sudom parnični postupak protiv «Fronta slobode» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi su naveli da je u sedmičnom listu «Front slobode», čiji je izdavač tuženi, objavljen tekst pod nazivom «Maske su već pale» u kojem su iznesene netačne činjenične tvrdnje kojima je nanesena šteta njihovom ugledu. Pojašnjavajući navode iz tužbe, naveli su da je pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P-1104/02 vođen parnični postupak povodom tužbe drugoapelanta protiv Zlatka dr. Ungera, radi naknade štete, a da je Mirza Mujkić, kao novinar tog lista, pratio navedeni sudski postupak. Sporni novinski tekst, kako tvrde, nastao je kao plod njegovog informiranja javnosti o tom sudskom postupku i u toku ročišta od 17. decembra 2002. godine. Podneskom od 10. februara 2005. godine, prvoapelant, drugoapelant i F.B. ograničili su činjenični supstrat svog tužbenog zahtjeva, ističući da kao klevetničke smatraju sljedeće rečenice iz teksta «Maske su već pale»: «Međutim, tokom rasprave dogodili su se neki (ne)očekivani obrti što se posebno odnosi na tužitelja. Ajanović je naime zvanično, bez ikakvog objašnjenja, otkazao punomoć dosadašnjem pravnom zastupniku advokatu Faruku Balijagiću, što bi moglo doprinijeti zaključku da je jedina veza ove dvojice, materijalni interes, na nekom tanjem mjestu definitivno pukla».
3. Kantonalni sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-25/04 od 8. marta 2005. godine kojom je odbio zahtjev prvoapelanta, drugoapelanta i F.B. Tužbenim zahtjevom su tražili da se tuženi obaveže da im na ime štete zbog klevete isplati pojedinačne iznose (prvoapelantu 7.000,00 KM, a drugoapelantu i F.B. iznose od po 2.000,00 KM), kao i da o trošku sedmičnog lista objavi sudsku odluku.
4. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da sporni dio članka predstavlja novinarov izvještaj sa ročišta od 17. decembra 2002. godine i da je informiranje javnosti o sudskim postupcima veoma važno. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da novinar nije dao objektivan prikaz toka ročišta i da je djelomično prekršio profesionalne standarde i načelo objektivnog i istinitog informiranja kada je naveo da je drugoapelant opozvao punomoć advokatu F.B. bez ikakvog obrazloženja. Međutim, za postojanje klevete kao građanskog delikta, kako je dalje naveo taj sud, potrebno je da su neistinite činjenice po svojoj prirodi takve da škode ugledu lica na koje se odnose. Ocjena o tome da li je jedno lice opravdano izvjesnu izjavu shvatilo kao napad na njegov ugled mora se donijeti poštujući subjektivni kriterij (kako on sam doživljava izjavu) i objektivni kriterij (javno mnijenje koje je u skladu sa pravnim poretkom). S obzirom na to da je opozivanje ili otkazivanje punomoći legalna i uobičajena radnja u odnosima između stranke i njezinog punomoćnika, te da parnična stranka nije dužna obrazložiti razloge opoziva punomoći, okolnost da je novinar prešutio razloge opoziva punomoći, sama po sebi, prema mišljenju tog suda, ne može štetiti ugledu drugoapelanta. U spornom dijelu novinskog teksta, kako je sud dalje obrazložio, nigdje nije navedeno niti se insinuira da je opoziv punomoći dat zbog eventualnih propusta u zastupanju ili zbog nestručnosti advokata F.B., pa sporna činjenica o samom faktu opozivanja punomoći ne može štetiti ni društvenom ugledu ni poslovnoj reputaciji F.B. Sporni dio teksta koji je dat u vidu novinarovog hipotetičkog zaključka, prema uvjerenju tog suda, predstavlja više sumnju nego tvrdnju o mogućem razlogu opozivanja punomoći. Zbog toga je zaključeno da se u konkretnom slučaju može govoriti samo o iznesenom mišljenju čiju istinitost nije moguće provjeriti, za što ne postoji odgovornost za klevetu iz člana 7. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine FBiH» broj 19/03; u daljnjem tekstu: ZZK). Izneseno mišljenje o tome da je jedina veza između drugoapelanta i F.B. materijalni interes ne dovodi u pitanje njihov ugled, jer je sasvim normalno i društveno prihvatljivo da suštinu odnosa parnične stranke i njezinog punomoćnika čini, prije svega, obostrani materijalni interes. Preostali dio teksta, koji su prvoapelant, drugoapelant i F.B. sami isključili iz činjenične osnove, prema mišljenju tog suda, mogao bi se ocijeniti samo kao iznošenje vrijednosnog suda, pa bi se u tom smislu moglo raditi samo o uvredi a nikako o kleveti. Sporni dio teksta, kako je zaključio Kantonalni sud, ne predstavlja ni prikriveni napad na ugled prvoapelanta, koji se uopće ne spominje, niti se drugoapelant i F.B. spominju u tom dijelu teksta kao dužnosnici prvoapelanta.
5. Odlučujući o žalbi apelanata i F.B., Vrhovni sud je donio Presudu broj Gž-62/05 od 10. maja 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Taj sud je, obrazlažući presudu, istakao da se naknada štete zbog klevete, prema odredbama ZZK, dosuđuje fizičkom ili pravnom licu zbog štete nanesene ugledu tog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog lica trećem licu. Naknada štete se ne dosuđuje, kako je dalje obrazloženo, zbog stjecanja imovinske koristi oštećenom, već zbog uspostave ravnoteže između prava na slobodu izražavanja zajamčenog Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava pojedinaca na zaštitu ugleda. Članom 7. stav 1. tačka a) ZZK regulirano je da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito ali netačno samo u nebitnim elementima. Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo, a žalbeni prigovor koji se tiče nepristranosti sudije koji je vodio prvostepeni postupak, prema ocjeni tog suda, je neosnovan jer je zahtjev za izuzeće postavljan u toku postupka i odbijen je 16. juna 2003. godine rješenjem predsjednika suda.
6. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-835/05 od 10. augusta 2006. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da su sudovi u prethodne dvije instance pravilno utvrdili da sporni tekst ne predstavlja klevetu niti prenošenje neistinitih činjenica već mišljenje za koje se ne snosi odgovornost u smislu člana 7. stav 1. tačka a) ZKK i člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
7. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava «digniteta i jednakosti» iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz člana II/1-6. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 17. i 57. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenog, smatraju da su im povrijeđena prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Iz opširnih navoda apelacije proizlazi da se apelanti, u suštini, žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova, jer iz utvrđenih činjenica, kako tvrde, proizlazi zaključak koji je trebao dovesti do usvajanja njihovog zahtjeva za naknadu štete. S obzirom na to da je prvoapelant politička stranka, a drugoapelant predsjednik stranke, te da se iz naziva spornog teksta jasno vidi da je «udareno na čast i ugled drugoapelanta i F.B.», koji su u to vrijeme bili čelni ljudi političke stranke, takva «ružna konotacija» predstavlja udar i na prvoapelanta. Predložili su da Ustavni sud preinači osporene presude redovnih sudova i da usvoji njihov tužbeni zahtjev.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.[...]
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
9. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje, prava na slobodu izražavanja i zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
10. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance odbili zahtjev apelanata kojim su zahtijevali da im tuženi, na ime štete zbog klevete, isplati pojedinačne iznose, kako su to opredijelili u tužbenom zahtjevu. Iz stanja u spisu i navoda apelacije proizlazi da Ustavni sud nije mogao iz obrazloženja osporenih presuda zaključiti da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi na sve tri instance su primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03 i 73/05) i ZZK, utvrđujući da u konkretnom slučaju ne postoji kleveta, kao osnov prema kojem su apelanti postavili svoj tužbeni zahtjev, zbog čega visina zahtjeva nije ni utvrđivana. U presudama je jasno obrazložen zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanata za naknadu štete zbog klevete, a sama obrazloženja ni na koji način ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni, nema ni elemenata koji, prima facie, ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na pravo iz člana 10. Evropske konvencije
13. Apelanti osporavaju opovrgnute presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi: (1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
14. Konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi opravdano odbili zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete zbog klevete, odnosno da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
15. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari u svojstvu tužitelja pokrenuli sudski postupak u kojem su zatražili zaštitu od navodne klevete, a to znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanata radi nekog njihovog izražavanja. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili «žrtve» kršenja člana 10. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie)neosnovana.
c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju
16. Prema pravnoj praksi Evropskog suda i jurisprudenciji Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako se apelanti nisu eksplicitno pozvali na određeno pravo u odnosu na koje smatraju da su diskriminirani, iz njihovih navoda proizlazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na pravično suđenje.
17. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se različito postupanje smatra diskriminacionim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/04).
18. U konkretnom slučaju, međutim, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju, u vezi sa pravom na pravično suđenje, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
d) Dopustivost ratione materiae
19. Apelanti navode povredu prava iz Ustava Federacije BiH, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima, nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
e) Ostali navodi
20. S obzirom na zaključke iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja apelanti nabrajaju u apelaciji.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić