Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-62/07 (R. K.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-62/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 62/07, rješavajući apelaciju Radomira Kukavice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Kukavice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-30/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj Rs-14/00 od 12. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Kukavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 21. jula 2006. godine Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-30/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-14/00 od 12. decembra 2003. godine. Navedenu prijavu Komisija je 4. januara 2007. godine dostavila Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 35/03). Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 62/07.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstva finansija, RUC, Carinarnica Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa, naknade materijalne i nematerijalne štete za vrijeme suspenzije sa posla i izgubljene zarade za period od 21 mjesec. U tom periodu apelant se nalazio pod suspenzijom zbog vođenja disciplinskog postupka, u kojem je oslobođen odgovornosti.
3. Osnovni sud je Presudom broj Rs-14/00 od 12. decembra 2003. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede ugleda i časti, isplati iznos od 1.500 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 8.500 KM. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 36.980,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Osnovni sud u obrazloženju presude navodi da je na osnovu izvršenog uvida u Odluku Osnovnog suda udruženog rada broj RS V538/90 od 27. decembra 1991. godine utvrdio da je Osnovni sud udruženog rada usvojio apelantov tužbeni zahtjev radi isplate ličnog dohotka za vrijeme suspenzije sa rada u iznosu od 102.569,15 tadašnjih dinara sa zakonskom kamatom, uz troškove postupka u iznosu od 5.000,00 dinara. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu dosuđeni iznos, u skladu sa navedenom odlukom, isplaćen 28. januara 1992. godine, što je potvrdio i sam apelant. Na tu okolnost, a u vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom vezanim za isplatu naknade materijalne štete u visini od 36.980,66 KM, Osnovni sud je naložio da vještak finansijske struke izvede dokaze, prema čijem nalazu je tužena na ime plaća sa obračunatim zakonskim zateznim kamatama apelantu dužna isplatiti iznos od 9.891,25 KM. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je, prema ocjeni ovog suda, vještakov nalaz bio neprihvatljiv, jer je utvrđeno da je nalaz sačinjen isključivo prema podacima iz predmetnog spisa, iako u nalazu stoji da je sačinjen na bazi podataka Carinarnice Novi Grad, a tih podataka uopće nije bilo u spisu. Osnovni sud u obrazloženju rješenja navodi da je prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete cijenio sve apelantove pružene pismene dokaze o postupanju tužene strane prema njemu, kao i njegov iskaz da je iz nepoznatih razloga bio suspendiran sa posla, i da je utvrdio da ovi dokazi nisu značajni za presuđenje ove pravne stvari, jer je apelantu isplaćena novčana naknada u vidu materijalne štete prema odluci suda udruženog rada. Osnovni sud je, također, utvrdio da apelantu ne pripada naknada štete na ime regresa za godišnji odmor, naknada za topli obrok i druge naknade, jer dvije godine nije radio i zbog toga je Osnovni sud apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan. U vezi sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, Osnovni sud je, postupajući prema odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je definirano da oštećenom zbog povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti pripada pravična novčana naknada nematerijalne štete nezavisno od prava na naknadu materijalne štete, utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, bez obzira na to što je nakon dvije godine suspenzije ponovo vraćen na posao, jer je, prema ocjeni ovog suda, suspenzija sa posla na apelanta ostavila ozbiljnije poremećaje psihičke i emocionalne ravnoteže. Prilikom odlučivanja o visini i dosuđivanju nematerijalne štete, sud je navedeni iznos dosudio cijeneći ga primjerenim i u skladu sa sudskom praksom, te slobodnom ocjenom prema odredbama člana 127. ZPP, zbog čega je ovaj sud odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv Presude Osnovnog suda broj RS-14/00 od 12. decembra 2003. godine, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-30/04 od 16. maja 2006. godine. Tom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i Presuda Osnovnog suda broj RS-14/00 od 12. decembra 2003. godine preinačena tako što je tužena dužna apelantu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade za vrijeme suspenzije isplatiti iznos od 9.891,25 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na konvertirani iznos od 9.891,25 DM, prema stopi koja je primjenjivana na štedne uloge prema viđenju u toj valuti, počevši od 24. januara 1994. godine pa do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate, kamatu prema stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U ostalom osporenom dijelu Okružni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odlučio da odbije apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, pri tome imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, sačinjen u postupku pred prvostepenim sudom. Dalje, Okružni sud navodi da je na sjednici vijeća održanoj 13. aprila 2006. godine odlučio da u ovoj pravnoj stvari otvori raspravu i da su se na tom ročištu apelant i tužena usaglasili da sud zahtjev za naknadu materijalne štete zasniva na nalazu vještaka finansijske struke, tako da je sud, kod ovakvog stanja stvari, zaključio da o apelantovoj žalbi odlučuje na osnovu dokaza koje je proveo prvostepeni sud. Okružni sud je, nakon ocjene da vještakov nalaz sadrži podatke o apelantovim ličnim primanjima za vrijeme suspenzije, podatke o ličnim primanjima koje bi apelant imao da nije bio suspendiran, zatim da je utvrđena razlika koja prema tom osnovu pripada apelantu za period od novembra 1988. godine do marta 1999. godine, da je izvršena revalorizacija tih iznosa i konverzija, kao i revalorizacija i konverzija iznosa koji je apelantu isplaćen prema odluci Osnovnog suda udruženog rada 28. januara 1992. godine, zaključio da je tužena dužna apelantu isplatiti razliku primanja u iznosu od 9.891,25 KM. Okružni sud je, također, utvrdio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor kojim prvostepenu presudu osporava u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju presude Okružnog suda je, također, navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, član 200. ZOO-a, te da je udovoljavanjem dijelu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u visini od 1.500 KM apelantu pružena puna satisfakcija za ovaj vid nematerijalne štete. Prema ocjeni Okružnog suda, dosuđeni iznos, koji je određen prema slobodnoj ocjeni prvostepenog suda, primjeren je i u skladu sa sudskom praksom.
7. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, u suštini, žali da se osporene odluke zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je, kako navodi, već naglasio u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Smatra da mu je na ime nematerijalne štete utvrđen minoran iznos za šikaniranje koje je pretrpio za vrijeme suspenzije sa posla.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant, u suštini, žali da se osporene odluke sudova zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Dakle, smatra da je iznos utvrđen osporenim odlukama na ime nematerijalne štete minoran u odnosu na šikaniranje koje je pretrpio za vrijeme trajanja suspenzije sa posla. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni i Okružni sud, postupajući prema odredbi člana 127. ZPP, a u skladu sa odredbama ZOO-a, utvrdili da je tuženi dužan apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Članom 200. ZOO-a je utvrđeno da će sud za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, oštećenom dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njezinom odsustvu. Isto tako, sud će, prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini naknade, voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi. Članom 127. ZPP utvrđeno je da, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, odnosno na novčani iznos, a da se tačna visina iznosa ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni. Prema tome, redovni sudovi su, postupajući prema odredbama navedenih zakona, zaključili da je dosuđeni iznos novčane naknade samo jedan od vidova satisfakcije za apelanta, zbog povrede njegovog ugleda i časti radi suspenzije sa posla i da mu pravo na pravičnu novčanu naknadu na ime nematerijalne štete pripada nezavisno od prava na naknadu materijalne štete koja mu je već dosuđena i isplaćena prema odluci suda udruženog rada. Ustavni sud smatra da su sudovi u postupku utvrđivanja apelantovog prava na naknadu nematerijalne štete i određivanja visine novčane naknade na ime nematerijalne štete dali obrazloženja iz kojih proizlazi da su pravilno zaključili i apelantov zahtjev riješili primjenom odredaba člana 127. ZPP, a u skladu sa odredbama ZOO-a. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant, također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić