Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2944/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2944/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2944/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-219/05 od 13. juna 2006.
godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-481/04 od 3.
decembra 2004. godine i presuda Općinskog suda I Mostar broj P.112/03 od 11. i 16. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-219/05 od 13. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-481/04 od 3. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-8526 03 od 6. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-112/03 od 11. decembra 2003. godine usvojen je tužbeni zahtjev Dragana Mijanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je apelant obavezan da, na ime razlike između isplaćene i zakonom utvrđene plaće za period od 17. maja do 31. decembra 2000. godine i na ime naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2000, 2001, 2002. i 2003. godine, isplati iznose precizirane u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj bio sudija Kantonalnog suda od 19. jula 1999. godine i da je tu dužnost obavljao cijeli sporni period. Također, sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da tužitelju nisu mogle biti isplaćene plaće za sporni period prema Zakonu o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 20/01, 57/01, 63/03), jer su budžet i Zakon o izvršenju budžeta za 2000. godinu doneseni prije stupanja na snagu Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji, pa novčana sredstva nisu bila planirana u budžetu. Naime, sve i kada bi bile tačne apelantove tvrdnje da se nije moglo po automatizmu pristupiti obračunu isplate plaća prema novom zakonu, prema mišljenju suda, apelant je imao priliku narednih godina da isplanira sredstva za sporni period u budžetu i da ih isplati. S obzirom na to da tuženi nije ispunio svoju obavezu, sud je tužiteljev tužbeni zahtjev u vezi sa isplatom razlika plaća u cijelosti usvojio kao osnovan. 3. Također, Općinski sud je utvrdio da tužitelju nije isplaćen ni regres za 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je odredbama člana 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da sudijama pripada, između ostalog, i pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, te je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan i u dijelu u kojem tužitelj traži naknadu po osnovu regresa. Naime, članom 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji taksativno su navedene sve naknade za posebne troškove sudija i tužitelja, pa, između ostalog, i naknada za regres. Dopunskom presudom Općinskog suda broj P-112/03 od 16. decembra 2003. godine apelant je obavezan da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 10.067,30 KM (neisplaćena razlika plaća) počevši od 1. januara 2001. godine pa do isplate.
4. Protiv navedenih presuda Općinskog suda apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj Gž-481/04 od 3. decembra 2004. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na kamate dosuđene na regres, na način preciziran u izreci presude. U preostalom dijelu Kantonalni sud je žalbu odbio, kao i žalbu tuženog na dopunsku presudu od 16. decembra 2003. godine i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je obavezao apelanta da isplati regres, jer to pravo tužitelju pripada u skladu sa članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u članu 17. Odluke o utvrđivanju ličnih primanja koja nemaju karakter plaća i naknadu troškova i drugih naknada iz osnova materijalnih prava funkcionera, rukovodnih radnika i radnika u organima izvršne vlasti Kantona («Službene novine HNK» broj 4/98, u daljnjem tekstu: Odluka o ličnim primanjima) propisano da radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada regres u visini od 70% njegove plaće iz prethodnog mjeseca, te da visinu regresa utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog Ministarstva finansija Kantona. Kantonalni sud je naveo da to što Vlada Kantona nije utvrdila visinu regresa ne može proizvoditi štetne posljedice po uposlenika, jer mu to pravo pripada prema navedenoj zakonskoj odredbi, a i prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00). Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužitelju priznao kamatu na dosuđene iznose regresa za korištenje godišnjeg odmora od 1. augusta, a ne od 31. decembra, jer se regres treba isplatiti do kraja kalendarske godine u kojoj je korišten godišnji odmor. Zbog toga je preinačena prvostepena odluka u dijelu od kada teku zatezne kamate na regres i apelant obavezan da zatezne kamate na regresno potraživanje za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati od 31. decembra za tu godinu, a za 2003. godinu od presuđenja, 11. decembra 2003. godine, pa do isplate. 5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-219/05 od 13. juna 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud je ukazao na to da je pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora utemeljeno na odredbi člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, a mjerodavan propis pri utvrđivanju visine regresa je Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00) kojom je utvrđen način obračuna navedenih naknada. Dalje, Vrhovni sud je, također, naveo da je odredbom člana 4. navedene uredbe na isti način propisano da je naknada za korištenje godišnjeg odmora (regres) u iznosu od 70% plaće uposlenika, koliko je tužitelju po tom osnovu i dosuđeno, te da je pravilno obavezan apelant da tužitelju na ime regresa isplati iznos od 7.280,10 KM uz pripadajuću zateznu kamatu. Zbog toga je i u tom dijelu apelantova revizija odbijena.
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže samo u odnosu na naknadu za regres, navodeći da su redovni sudovi tu naknadu dosudili tužitelju pogrešnom primjenom Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave. Apelant ističe da je primjena spomenute uredbe suprotna odredbama člana 4. stav 2. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Taj zakon propisuje da za sudije i tužitelje koji rade na kantonalnom i općinskom nivou odredbe čl. 35. do 46. navedenog zakona (dakle, i odredba člana 41. koja se odnosi na regres) predstavljaju samo opće principe, te da to ne sprečava zakonodavna tijela da usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća s tim da naknada ne padne ispod nivoā definiranih odredbama člana 35. do člana 46. spomenutog zakona.
7. S obzirom na to da, apelant dalje navodi, odredbom člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji nije određena visina naknade za regres, već je utvrđeno samo pravo na regres, kantoni nisu imali ograničenja u vezi sa minimumom ove naknade. Također, apelant je istakao da je Hercegovačko-neretvanski kanton propisao da se naknada za regres isplaćuje u visini do 70% plate prema odluci Vlade Kantona. Nasuprot tome, sud je utvrdio da se i na tužitelja treba primijeniti federalni propis, i to Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršne vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave koja se ne odnosi na sudije i tužitelje, što se vidi kako iz samog naziva, tako i iz same uredbe. Prema apelantovom mišljenju, navedena uredba se ne odnosi pogotovo na tužitelje i sudije kantonalnog i općinskog nivoa s obzirom na to da član 34. stav 2. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH za sudije i tužioce ovih nivoa upućuje na propise kantona.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04). U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijevaju standardi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi dosudili tužitelju naknadu na ime korištenja godišnjeg odmora-regresa za 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu, u smislu odredbe člana 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji i odredbe čl. 1. i 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave. Pri tome je obrazloženo da je Zakonom o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH utvrđeno pravo na regres, a njegova visina je ostavljena kantonima da odluče. Međutim, sudovi su utvrdili da Vlada HNK ovo pitanje nije uredila posebnim propisom. Stoga su sudovi zaključili da nedostatak propisa kojim bi bila uređena naknada za regres ne može utjecati na ostvarivanje tog prava koje je utvrđeno spomenutim zakonom. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje o primjeni materijalnih propisa. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).
12. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerojatni, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić