Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2358/06 („UNI DATA“ D.D. u mješovitoj svojini p.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2358/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 2358/06, rješavajući apelaciju „UNI DATA“ D.D. u mješovitoj svojini p.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „UNI DATA“ D.D. u mješovitoj svojini p.o. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-934/04 od 13. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UNI DATA“ D.D. u mješovitoj svojini p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 7. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-934/04 od 13. decembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-80/02 od 15. januara 2003. godine utvrđeno je da je apelant isključivi vlasnik poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) u površini od 152,79 m² u prizemlju stambeno-poslovne zgrade izgrađene na nekretnini pobliže opisanoj u izreci navedene presude, koje pravo mu je „UNIS Telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da se uknjiži u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, uz prethodno brisanje tuženog sa njegovim dosadašnjim dijelom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je 17. juna 1982. godine zaključen ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju spornog poslovnog prostora između UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“ Sarajevo kao kupca i RO Dom Mostar – OOUR „Inženjering“ Mostar kao prodavca, po osnovu kojeg je UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“ Sarajevo postao isključivi vlasnik spornog poslovnog prostora. Među parničnim strankama je sporno ko je pravni slijednik vlasnika poslovnog prostora UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“Sarajevo, apelant ili tuženi. Općinski sud je zaključio da iz rješenja o statusnim promjenama UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“ Sarajevo, pobliže navedenim u obrazloženju presude, proizlazi da je apelant pravni slijednik te firme, pa sami tim i vlasnik spornog poslovnog prostora. Dalje, sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti tvrdnju tuženog da je pravosnažnom Presudom tadašnjeg Osnovnog suda u Mostaru broj Ps-24/97 od 6. novembra 1997. godine utvrđeno njegovo pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, te da se na osnovu navedene presude upisao u zemljišne knjige kao njegov vlasnik zbog toga što je, po mišljenju suda, apelant u toku predmetnog postupka dokazao da je kao pravni slijednik UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“ Sarajevo postao vlasnik tog poslovnog prostora. Općinski sud nije prihvatio prigovor tuženog da je postao vlasnikom spornog poslovnog prostora ni po osnovu kompenzacionih prebijanja sa apelantom i ulaganja u njega, zato što ta ulaganja nisu predmet ove tužbe niti je tuženi u tom pravcu postavio protutužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-46/03 od 31. decembra 2003. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, zanemarivši pravilo koje određuje sistem zemljišnih knjiga, tj. da se pravo vlasništva i ostala stvarna prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige. Dalje, sud je naveo da je za stjecanje prava vlasništva pored pravnog osnova potrebno da se pravo vlasništva na nepokretnosti upiše u zemljišne knjige, što predstavlja zakonit način stjecanja prava vlasništva. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi postojanje vlasništva na osnovu Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora zaključenog između UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“ i „DOM“ RO Mostar OOUR „Inžinjering“ Mostar od 17. juna 1982. godine, koji predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, budući da u toku postupka apelant nije dokazao da je stečeno vlasništvo upisano u zemljišne knjige u njegovu korist. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se ne može usvojiti apelantov zahtjev za utvrđenje prava vlasništva u parnici u kojoj se tek tražilo izdavanje tabularne isprave (clausula intabulandi).
5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-934/04 od 13. decembra 2005. godine odbijena je apelantova revizija i zaključeno je da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, polazeći od činjenice da su u konkretnom slučaju obje parnične stranke sebe smatrale vlasnikom, odnosno pretpostavljenim vlasnikom, Vrhovni sud je zaključio da je na datu pravnu situaciju primjenjiva odredba člana 41. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da «kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnikom iste stvari i još o istoj pravnoj osnovi, prednost ima osoba kod koje se stvar nalazi». Dakle, cijeneći utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju u smislu navedene odredbe, Vrhovni sud je utvrdio da se tuženi nalazi u posjedu spornog poslovnog prostora, da je pravosnažnom Presudom tadašnjeg Osnovnog suda u Mostaru broj Ps-24/97 od 6. novembra 1997. godine utvrđeno pravo vlasništva u korist tuženog, te da je u njegovu korist izvršen i upis prava vlasništva u zemljišne knjige. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud primjenom odredbe člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev o čemu je dao dovoljne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
6. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u predmetu tadašnjeg Osnovnog suda broj Ps-
24/97, u kojem je tuženi izdejstvovao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, imao procesno-pravnu poziciju umješača na strani tuženog, te da je protiv navedene presude izjavio žalbu koja je, Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-112/03 od 2. marta 2004. godine, odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je, također, pozivajući se na član 268. tada važećeg Zakona o udruženom radu, zaključio da je apelant izgubio pravo da zahtijeva predaju poslovnog prostora, budući da je tuženi držanjem u posjedu spornog poslovnog prostora i po ovom osnovu stekao pravo vlasništva u smislu navedenog člana.
7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporene odluke, a iz navoda proizlazi da apelant kršenje navedenih ustavnih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant dalje navodi da Kantonalni i Vrhovni sud nisu potpuno i pravilno cijenili sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, apelant navodi da tuženi u toku postupka nije poricao da je predmetni poslovni prostor bio vlasništvo UNIS RO „Infos“ OOUR „Seler“ Sarajevo, te da je tuženi u predmetnom postupku samo pokušavao da istakne kompenzacione prigovore u pogledu potraživanja tuženog od apelanta, koje se odnosi na predmet Ps: 5255/91 po kojem je postupak u toku pred Kantonalnim sudom. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u apelantovim navodima i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, a koje je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja pobijane Presude broj Rev-934/04 od 13. decembra 2005. godine, o čemu je dao detaljno obrazloženje zašto apelantovi revizioni navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložili primjenu člana 41. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, budući da je tuženi u toku postupka dokazao da se nalazi u posjedu spornog poslovnog prostora, da je pravo vlasništva na njemu stekao na osnovu pravomoćne presude koja je donesena u postupku u kojem je učestvovao i apelant kao umješač, te da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru upisano u zemljišne knjige u korist tuženog.
12. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoja odlučenja dali detaljna obrazloženja zasnovana na utvrđenim činjenicama, a apelant je u potpunosti uživao sve garancije prava na pravično suđenje. Osim toga, ništa ne ukazuje na to da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant je, također, naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu se zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa. Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić