Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/06 (R. i M. P.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2974/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2974/06, rješavajući apelaciju Rasime i Mehmeda Purića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasime Purić i Mehmeda Purića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-

1460/05 od 26. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasima i Mehmed Purić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 1. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1460/05 od 26. maja 2006. godine, kao i zbog nerazumno dugog trajanja izvršnog postupka koji je okončan osporenim rješenjem.

2. Apelanti su roditelji Zlatka Purića koji je poginuo 11. novembra 1991. godine tokom služenja vojnog roka u Karlovcu, Republika Hrvatska.

3. Rješenjem Općinskog sekretarijata za društvene djelatnosti i opću upravu Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 03/2-562-117/93 od 6. jula 1993. godine apelantima je priznato pravo na porodičnu invalidninu. Zatim je apelantima, kao članovima porodice poginulog borca, rješenjima Kantonalnog ministarstva BIZ-a, Odjeljenje Velika Kladuša, broj 16/2-755/98 od 14. decembra 1998. godine i Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje Velika Kladuša, broj 12/9-41-118/05 od 1. februara 2005. godine priznato pravo na porodičnu invalidninu.

4. Apelanti su 13. maja 2002. godine podnijeli prijedlog za izvršenje Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) na osnovu Rješenja Sekretarijata broj 03/2-562-117/93 od 6. jula 1993. godine, koje sadrži klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti od 20. jula 1993. godine.

5. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I:451/02 od 17. maja 2002. godine odredio predloženo izvršenje prema Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: dužnik).

6. Dužnik je 26. juna 2002. godine podnio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, ističući pri tome nedostatak pasivne legitimacije dužnika. Rješenjem Općinskog suda broj I-451/02 od 3. marta 2003. godine prigovor dužnika je usvojen, te je Rješenje broj I:451/02 od 17. maja 2002. godine stavljeno van snage i ukinute su sve provedene radnje, a izvršni postupak je obustavljen. U obrazloženju rješenja je navedeno da se potupak obustavlja, jer izvršna isprava koja je predmet izvršenja nije prikladna za izvršenje pošto se radi o upravnom aktu koji je deklaratornog karaktera, nije podoban za izvršenje, jer ne sadrži obavezu za isplatu, niti rok za dobrovoljno ispunjenje, te nije označeno lice (dužnik) koje je dužno isplatiti porodičnu invalidninu.

7. Rješavajući žalbu apelanata, Kantonalni sud donio je Rješenje broj Gž-1460/05 od 26. maja 2006. godine kojim se žalba apelanata uvažava, prvostepeno rješenje ukida i prijedlog za izvršenje odbacuje. U obrazloženju rješenja je navedeno da izvršenje u ovoj pravnoj stvari nije u nadležnosti suda, budući da je odredbom člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 33/04, 56/05 i 70/07; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) regulirano da rješenja o pravima na naknade, među koje se ubraja i porodična invalidnina, prema službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni upravni organ. Zbog toga, postupajući po prijedlogu za dozvolu izvršenja i donoseći rješenje o izvršenju, a nakon toga usvajajući prigovor dužnika, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH). Apelanti su 2. septembra 2006. godine primili navedeno rješenje.

8. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije zaštićeno članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su sudovi nepravilno protumačili i primijenili zakonske odredbe povređujući time osnovne principe raspravnog načela iz člana 7. ZPP, te pogrešno utvrđujući da se ne radi o sudskoj nadležnosti u konkretnom postupku. Apelanti smatraju da se rješenje kojim im je priznato pravo na invalidninu može smatrati prikladnom izvršnom ispravom. Pošto su drugostepenu odluku dobili tek nakon četiri godine i sedam mjeseci, apelanti smatraju da im je neaktivnim odnosom sudova povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog čega traže da im se isplati naknada u iznosu od 4.700 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

Pravo na pravičan postupak

11. Ustavni sud konstatira, imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da je Kantonalni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, odredbom člana 39. Zakona o pravima branilaca regulirano je da rješenja o pravima na naknadu, među koje se ubraja porodična invalidnina, izvršava nadležni prvostepeni upravni organ po službenoj dužnosti. Iz navedenog proizlazi da izvršenje u ovoj pravnoj stvari nije u nadležnosti suda, pa je prvostepeni sud, postupajući po prijedlogu za dozvolu izvršenja i donoseći rješenje o izvršenju, a nakon toga usvajajući prigovor izvršenika, učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 3. ZPPFBiH. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud bio dužan da u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li se rješavanje spora ubraja u sudsku nadležnost tim prije što je izvršenik istakao u prigovoru da sud u ovom sporu nije nadležan. Nastavljajući postupanje u predmetu, sud je postupao protivno odredbama člana 16. stav 1. ZPPFBiH prema kojem sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnost, pazi na to da li se rješavanje spora ubraja u sudsku nadležnost.

12. U vezi s tim, budući da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njihovu štetu. Ustavni sud podsjeća da su postupak pokrenuli apelanti podnoseći prijedlog za izvršenje, a da je Kantonalni sud, odlučujući o prigovoru izvršenika, dao jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je preinačio prvostepeno rješenje o izvršenju i žalbu tražitelja izvršenja uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i prijedlog za izvršenje odbacio. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 227. stav 2. ZPPFBiH, kojim je propisano da će drugostepeni sud, ako utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Iako se radi o izvršnom postupku, Kantonalni sud se pozvao na navedene odredbe ZPPFBiH, smatrajući da se ne može prihvatiti sudska nadležnost u stvarima čije je izvršenje, kao u konkretnom slučaju, povjereno nadležnim upravnim organima. Stoga su ovi navodi apelanata očigledno neosnovani.

13. Dalje, apelanti navode da je postupak izvršenja nerazumno dugo trajao. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli prijedlog za izvršenje 11. februara 2002. godine Općinskom sudu iako taj sud nije bio nadležan za postupanje po njihovom prijedlogu. Ustavni sud smatra da su apelanti pogrešnim izborom pravnog puta za ostvarenje svojih prava, obraćajući se sudu umjesto prvostepenom upravnom organu koji je utvrdio pravo na porodičnu invalidninu, suštinski doprinijeli dužini postupka, te stoga nemaju «opravdan zahtjev» u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koji bi trebalo meritorno ispitati.

14. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove da bi zaštitili prava koje su i koristili. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nisu bile odluke kojima bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskriminacije

16. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelanti u prilog takvom zahtjevu nisu dostavili nikakve argumente kojima bi potkrijepili navod da su na diskriminirajući način dovedeni u drugačiji položaj u odnosu na lica koja se nalaze u istoj situaciji kao i oni, a da za takvo ograničenje nije postojao legitiman cilj.

Pravo na imovinu

17. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne obrazlažući posebno ove svoje navode, odnosno vežući ih za činjenice i navode o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud već razmotrio ove navode i iznio svoj stav o njihovoj očiglednoj neosnovanosti, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na to da su navodi o kršenju ovih prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Naume, činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

18. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/06 (R. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio