Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3345/06 (JP Elektroprivreda BiH)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3345/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3345/06, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-660/05 od 12. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-17/04 od 22. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-298/02 od 20. oktobra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijela je 16. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-660/05 od 12. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-17/04 od 22. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
298/02 od 20. oktobra 2003. godine.
2. Prema navodima iz spisa i priložene dokumentacije tužilac D.E. (u daljnjem tekstu: tužilac) je vlasnik porodičnog stambenog objekta u ulici Šaćira Palate broj 8 u Mostaru. Na tom objektu je 16. decembra 1999. godine došlo do oštećenja zbog tzv. plavnog vala na Neretvanskom slivu, prekomjernim izlivom vode, za čiji je nastanak tužilac tvrdio da su ga izazvali apelant i JP «Elektroprivreda Herceg-Bosne» iz Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Nakon toga, Komisija za procjenu štete iz Mostara je izvršila inspekcijski pregled i tom prilikom utvrdila da je došlo do oštećenja na tužiočevom porodičnom stambenom objektu kao i na njegovim pokretnim stvarima. Šteta na objektu je procijenjena u iznosu od 9.165,02 KM, a na pokretnim stvarima u iznosu od 13.505,00 KM. Tužilac je, zbog toga, tražio da se apelant i drugotuženi obavežu da mu solidarno isplate oba iznosa sa kamatom počevši od štetnog događaja pa do isplate i sa troškovima postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj P-461/00 od 3. jula 2001. godine, prema članu 206. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85; te «Službeni list Republike BiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđena je solidarna odgovornost apelanta i drugotuženog za štetu pričinjenu na tužiočevom stambenom objektu.
4. Odlučujući o žalbama tuženih, Kantonalni sud je svojim Rješenjem broj Gž-598/01 od 26. aprila 2002. godine ukinuo navedenu prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu, naloživši da prvostepeni sud, prema odredbi člana 232. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), odredi vještačenje u ovoj pravnoj stvari, kako na okolnost osnova, tako i na okolnost visine štete.
5. Međupresudom Općinskog suda broj P-298/02 od 20. oktobra 2003. godine je utvrđeno da su apelant i drugotuženi solidarno odgovorni za štetu nanesenu tužiocu u tzv. plavnom valu koji se desio 16. decembra 1999. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da su apelant i drugotuženi odgovorni za štetu koja je nastala na tužiočevom porodičnom stambenom objektu zbog poplava koje su izazvale prekomjerne količine neregulirane vode, jer apelant nije osigurao pravilan rad hidroelektrane koji bi spriječio nastupanje štetnih posljedica, odnosno nije adekvatno manevrirao HE Jablanica kako bi se izbjegla šteta. Kako se hidroelektrane u određenim okolnostima smatraju opasnom stvari, to je u smislu člana 173. ZOO-a sud utvrdio da su u konkretnom slučaju za nastalu štetu solidarno odgovorni apelant i drugotuženi, jer za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari odgovara njezin imalac prema principu objektivne odgovornosti.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-17/04 od 22. februara 2005. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da su apelant i drugotuženi solidarno odgovorni za štetu nanesenu tužiocu na njegovom porodičnom objektu i to preko visine od 0,80 m, računajući od kote poda objekta do visine od 1,68 m, kao maksimalne dubine vode koja se pojavila u objektu u tzv. plavnom valu od 16. decembra 1999. godine. Kantonalni sud je, također, stavom 2. izreke osporene presude utvrdio da je apelant dužan tužiocu naknaditi štetu u omjeru od 85%, a drugotuženi, JP «Elektroprivreda HB-Mostar», u omjeru od 15%. Konačno, sud je utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, odbio reviziju Presudom broj Rev-660/05 od 12. septembra 2006. godine, koju je apelant primio 19. oktobra 2006. godine. Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi revizijski prigovori da on nije odgovoran za štetu koju je pretrpio tužilac i da je šteta nastala isključivo apelantovom radnjom, s obzirom na to da se pri utvrđivanju štete izazvane opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, odgovornost zasniva na stvorenom riziku. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, dovoljno da tužilac (oštećeni u konkretnom slučaju) dokaže da je, u smislu čl. 173. i 174. ZOO-a, pretrpio štetu i da ona potječe od opasne stvari. Prema ocjeni Vrhovnog suda, radi se o apelantovoj objektivnoj odgovornosti, jer je nepravilnim radom i neadekvatnim manevriranjem hidroelektranom, a imajući u vidu njezine osobine i svojstva, nanesena šteta tužiočevoj porodičnoj kući, pa u smislu člana 174. ZOO-a za štetu odgovora apelant kao imalac opasne stvari. Apelant nije dokazao da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazi izvan opasne stvari, čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti.
8. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, u suštini, ponavlja razloge koje je iznosio u reviziji. U apelaciji se navodi da je u izjavljenoj reviziji apelant zahtijevao, prije svega, da prvostepena i drugostepena presuda budu preinačene tako što će u odnosu na njega tužbeni zahtjev biti odbijen kao neosnovan, a ukoliko sud ne uvaži taj revizijski prigovor, da sud u dosuđenom dijelu presude tužene proglasi solidarno odgovornim ili da drugostepenu odluku ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno razmatranje. Osim navedenog, apelant smatra da osporene presude nisu dovoljno obrazložene, jer iz materijalnih dokaza proizlazi da je sa hidroelektranom rukovano pravilno i da je poplava izazvana ispuštenom vodom iz hidrocentrale tako da apelant nije mogao spriječiti štetu nanesenu tužiocu niti je apelant za nju odgovoran. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda prava na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i, kao takav, nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer u postupku nisu pravilno utvrđene okolnosti i činjenice nastanka štete niti je pravilno utvrđena apelantova odgovornost za tu štetu. Apelant navodi da je sa hidroelektranom rukovao pravilno, odnosno da je sa HE Jablanica adekvatno manevrirano i da, prema tome, nije odgovoran kao imalac opasne stvari za nastalu štetu na tužiočevom stambenom objektu. Apelant, također, smatra da osporene presude nisu jasno i dovoljno obrazložene, kako zbog nepotpuno utvrđenih činjenica, tako i proizvoljno primijenjenog materijalnog prava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je apelantova odgovornost za nastalu štetu pravilno utvrđena, odnosno da li je hidroelektranom pravilno rukovano na način da apelant nije doprinio, odnosno izazvao nastalu štetu. Redovni sudovi su zaključili da se pri šteti izazvanoj opasnom stvari odgovornost ne zasniva na krivici već na stvorenom riziku. Prema ocjeni redovnih sudova, radi se o apelantovoj objektivnoj odgovornosti, jer hidroelektrana koja je zbog prekomjernog izliva vode izazvala štetu predstavlja opasnu stvar, a u smislu člana 174. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac. Polazeći od zakonske definicije, redovni sudovi su utvrdili da hidroelektrana svojim položajem, funkcioniranjem, upotrebom ili drugim odlikama predstavlja opasnu stvar, odnosno pogon koji je ugrozio tuđu imovinu, jer kao takva nosi povećan rizik za nastanak štete, a njihov imalac, u slučaju da se rizik ostvari pa nastupi šteta, odgovara prema pravilima o objektivnoj odgovornosti. S obzirom na to da apelant nije dokazao postojanje razloga za isključenje odgovornosti, dužan je tužiocu prouzrokovanu štetu reparirati. Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise, te, prema odredbama ZOO-a i ZPPFBiH, utvrdili apelantovu odgovornost u omjeru od 85%, ne utvrđujući iznos konkretne pričinjene štete. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaljne razloge za takvu odluku u pogledu osnova, pri čemu nisu utvrđivali konkretnu visine štete.
14. Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravom na pravičan postupak. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić