Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3095/06 („Opresa“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3095/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3095/06, rješavajući apelaciju „Oprese“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Oprese“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Heregovine broj 070-0-Rev-06-000049 od 26. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-188/05 od 22. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-

317/04 od 10. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Opresa“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Mustafa Bračković i Alen Nakić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 17. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000049 od 26. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-188/05 od 22. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-317/04 od 10. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-317/04 od 10. januara 2005. godine apelantica je kao tužena obavezana da tužiteljima E.A., L.Š., F.Š., B.S., M.A., M.M., M.P., A.C. i R.H. isplati naknadu na ime razlike u plaći, neisplaćenog regresa i toplog obroka u iznosima bliže navedenim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li zaposlenicima-tužiteljima pripada pravo na isplatu razlike plaća koja im pripada prema Zakonu o radu i da li imaju pravo na naknadu na ime regresa i toplog obroka za sporni period, budući da tužena strana nije potpisnik Kolektivnog ugovora sa Sindikatom radnika trgovine Bosne i Hercegovine. Sud je istakao da se, prema odredbama čl. 68. i 69. Zakona o radu, plaće zaposlenika utvrđuju Općim kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a da najniža plaća iznosi 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je, također, istakao da se, prema odredbama člana 6. ugovora o radu svakog tužitelja, plaća utvrđuje kao proizvod najniže plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, koeficijenta složenosti poslova i procenta ostvarenja plana i da ne može biti niža od najniže plaće utvrđene odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Općinski sud je utvrdio da apelantica, u konkretnom slučaju, prilikom obračuna plaća tužiteljima nije postupila prema navedenoj zakonskoj odredbi i odredbi ugovora o radu. Također, Općinski sud je zaključio da je pogrešna apelanticina tvrdnja da ona ne potpada pod obavezu koja proizlazi iz ugovora s obzirom na to da nije potpisnik Općeg kolektivnog ugovora. Naime, Općinski sud je istakao da je relevantnim odredbama Zakona o radu predviđeno da su sva preduzeća obavezna da zaključe kolektivne ugovore kojima su regulirana pitanja iz radnog odnosa koja nisu regulirana Zakonom o radu, kako je to predviđeno u članu 1. Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Iznose koji su dosuđeni Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-188/05 od 22. septembra 2005. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o visini naknade toplog obroka i regresa. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu na ime toplog obroka i regresa preko dosuđenog iznosa je odbijen. Također, odbijena je kao neosnovana i apelanticina žalba u preostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljima dosudio iznose na ime naknade plaće za sporni period, te je u tom dijelu apelanticina žalba neosnovana. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je u dijelu presude u kojem je odlučeno o naknadi na ime toplog obroka i regresa prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljima pripada navedena naknada za 2001. godinu. Naime, apelantica, kao dioničko društvo sa privatnim kapitalom, nije bila potpisnica Općeg kolektivnog ugovora u 2001. godini, niti je svojim normativnim aktima predvidjela isplatu ove kategorije primanja u 2001. godini, te je za ovaj vremenski period tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Međutim, budući da je apelantica pristupila Općem kolektivnom ugovoru 15. juna 2002. godine, nakon što je zaključen Privremeni ugovor o pristupanju Udruženja poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Privremeni ugovor), Općinski sud je zaključio da se, stoga, apelantica ne može osloboditi obaveze da tužiteljima isplati predmetne naknade za period od 2002. do 2004. godine, pa je prvostepenu presudu preinačio na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude.

4. Apelantica je izjavila reviziju, pa je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000049 od 26. septembra 2006. godine apelanticinu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je smanjio iznose dosuđene na ime toplog obroka, Sud je, također, obavezao apelanticu da na sve dosuđene iznose naknada plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 20. septembra 2004. godine umjesto od 1. maja 2004. godine. U ostalom dijelu apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni i drugostepeni sud tačno utvrdio da je apelantica dužna da plati dosuđenu razliku plaća na osnovu svoje ugovorne obaveze iz pojedinačnih ugovora o radu koje je zaključila sa tužiteljima, a prema nalazu vještaka finansijske struke kojim je utvrđen apelanticin dug po osnovu ovog potraživanja tužitelja. Vrhovni sud je istakao da za utvrđenje razlike plaća nije presudno to da li se u spornom periodu Opći i granski kolektivni ugovor odnosio na apelanticu ili ne, jer njena obaveza da isplati ove razlike zasnovana je na Pravilniku o radu i pojedinačnim ugovorima o radu koje je zaključila sa tužiteljima, pa je zaključio da su redovni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 69. stav 2. Zakona o radu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelanticina revizija nije osnovana ni u odnosu na dio drugostepene presude kojim je apelantica obavezana da tužiteljima plati naknadu za korištenje godišnjeg odmora, tj. regres, u iznosu koji je dosuđen drugostepenom presudom, jer navedeni iznos i prema mišljenju Vrhovnog suda pripada tužiteljima na osnovu odredaba člana 72. Zakona o radu, člana 13. Općeg kolektivnog ugovora, te člana 2. Privremenog ugovora. U odnosu na odluku o toplom obroku i kamati, Vrhovni sud je naveo da je apelanticina revizija djelimično osnovana. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da se naknada za topli obrok tužiteljima nije mogla priznati prije 15. juna 2002. godine, kada je stupio na snagu Privremeni ugovor. Vrhovni sud je naveo da je osnovana apelanticina revizija i u pogledu odluke o kamati, jer tužiteljima ne pripada kamata od 1. maja 2004. godine na razliku plaća za maj, juni, juli i august 2004. godine, na naknadu za topli obrok za isti period, te na naknadu regresa za godišnji odmor za 2004. godinu s obzirom na to da potraživanja ovih naknada nisu dospjela do 1. maja 2004. godine, od kog dana je sud tužiteljima dosudio kamatu na sve dosuđene naknade.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da su pobijane odluke zasnovane na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, prvenstveno relevantnih odredaba Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. S tim u vezi, apelantica ukazuje na to da se na nju uopće nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH, kao ni Privremeni ugovor o pristupanju Udruženja poslodavaca Federacije BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH, koji su bili osnova za davanje nalaza vještaka a koji je sud prihvatio kao validan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi apelanticini navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u njenom slučaju. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i redovni sudovi zaključili da, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora, apelantica ima obavezu da isplati tužiteljima razlike plaća, te naknade za regres i topli obrok. Ustavni sud smatra da su sudovi u konkretnom postupku jasno i detaljno obrazložili primjenu odredaba člana 69. stav 2. Zakona o radu i člana 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora, kojima je propisano da najniža plaća iznosi 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Zbog toga su sudovi utvrdili da apelantica prilikom obračuna plaća tužiteljima nije postupila u skladu sa navedenim zakonskim odredbama.

10. Iz dokumentacije koja mu je predočena Ustavni sud je utvrdio da su Vrhovni sud i redovni sudovi, protivno apelanticinim navodima, ocijenili sve žalbene navode, te u obrazloženju odluka dali detaljne razloge zbog kojih nisu mogli drugačije riješiti konkretnu pravnu stvar. Dalje, osporenim odlukama u tri instance detaljno je obrazloženo da apelantica nije postupila u skladu sa odredbama Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora prilikom obračuna i isplate tužiteljima razlike plaće i naknada za regres i topli obrok. Ustavni sud podsjeća na to da je u parničnom postupku apelantica imala procesnu poziciju tuženog, te da je aktivno učestvovala u predmetnom postupku pri čemu su ispitani svi njeni navodi. Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelantica isticala u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene odluke, te u reviziji protiv drugostepene presude. O tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili i Općinski, i Kantonalni, i Vrhovni sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Kad je riječ o apelanticinim navodima da je na ovaj način povrijeđeno i njeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala i koristila mogućnost da izjavi propisane pravne lijekove. Činjenica da primjena tih pravnih lijekova nije bio rezultat koji bi za nju bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni, ili da su apelantici na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je i ovaj apelanticin navod očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije bila „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3095/06 („Opresa“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio