Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1287/06 (P. P.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1287/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 1287/06, rješavajući apelaciju Predraga Pečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Pečića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-

000 100 od 23. marta 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj I-388/02 od 10. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Pečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 26. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 100 od 23. marta 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-388/02 od 10. januara 2006. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj I-388/02 od 10. januara 2006. godine obustavljen je postupak izvršenja pravomoćne presude ovog suda broj P-240/97 od 12. februara 2002. godine, u predmetu apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika M.P., radi naplate duga, te je naloženo da se ukidaju sve provedene izvršne radnje. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je izvršenik u cijelosti postupio po rješenju o izvršenju ovog suda broj I-3888/02 od 30. novembra 2004. godine, tj. da je izmirio dug prema apelantu u ukupnom iznosu od 12.205,73 KM. Dalje, Osnovni sud je, rješavajući apelantov zahtjev za naknadu dodatnih troškova izvršnog postupka, naveo da nije prihvatio navedeni apelantov zahtjev s obzirom da je predmetno izvršenje provedeno u granicama određenim u Rješenju o izvršenju broj I-388/02 od 29. aprila 2003. i 30. novembra 2004. godine, a kojim je odlučeno o troškovima izvršenja kao i o daljnjim troškovima apelanta kao tražioca izvršenja.

3. Apelant je protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-388/02 od 10. januara 2006. godine izjavio žalbu sa prijedlogom drugostepenom sudu da žalbu uvaži i osporeno rješenje preinači tako da izvršenika obaveže da mu nadoknadi stvarne troškove izvršenja u ukupnom iznosu od 2.146,90 KM.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 100 od 23. marta 2006. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov zahtjev za dodatne troškove izvršenja i zateznu kamatu na glavni dug, jer se izvršenje u smislu odredbe člana 41. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) provodi u granicama određenim rješenjem o izvršenju, a kako je već jednom odlučeno o daljnjim troškovima izvršenja i kako su mu oni priznati i plaćeni, nije bilo osnova da se apelantu utvrđuju novi dodatni troškovi, jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenom zakonskom odredbom. Okružni sud je, također, naveo da iz pobijanog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni organ odbio apelantov zahtjev za dodatne troškove ovog izvršnog postupka, pa propust da u izreci pobijanog rješenja unese tu odluku nije uticao na njegovu pravilnost i zakonitost, niti je to razlog za ukidanje tog rješenja. Pored toga, Okružni sud je istakao da je bez osnova i apelantov žalbeni prigovor da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na dužinu trajanja izvršnog postupka. U vezi s tim sud je naveo da je dva puta usvajan prijedlog za izvršenje, jer se nakon prvog rješenja o izvršenju nisu mogle prodati zaplijenjene pokretne stvari izvršenika, zbog čega je usvojen prijedlog za izvršenje na novom predmetu i vršeno finansijsko vještačenje u izvršnom postupku. Također je naveo da je apelant u izvršnom postupku koristio sve raspoložive pravne lijekove, što je utjecalo na okončanje samog izvršnog postupka.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene odluke nezakonite i da je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je ponašanje suda prema njemu u ovom postupku bilo pristrano i diskriminirajuće u odnosu na postupanje prema izvršeniku. Apelant navodi hronologiju postupka pred sudovima, te smatra da je u predmetnom postupku učinjen čitav niz propusta u primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je uticalo na konačan ishod sudskog postupka kojim apelant nije zadovoljan. Smatra da su dodatni troškovi izvršnog postupka prouzrokovani isključivo radnjama izvršenika, te da ih je sud trebao priznati kao što je to učinio i prvi put kada je odlučivao o dodatnim troškovima izvršnog postupka. Apelant žalbene navode o povredi prava na imovinu nije posebno obrazložio, a navodi o pristranosti suda i diskriminaciji se uglavnom odnose na navodni propust sudova u vezi sa primjenom materijalnog i procesnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su Okružni i Osnovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili da mu priznaju dodatne troškove u izvršnom postupku. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud pobijanim rješenjem obustavio postupak izvršenja u izvršnom predmetu apelanta protiv izvršenika i ukinuo sve provedene izvršne radnje, jer je na osnovu pismenog podneska izvršenika od 15. jula 2005. godine, uz priloženu uplatnicu o izmirenju duga, utvrdio da je izvršenik u cijelosti postupio po Rješenju o izvršenju broj I-

388/02 od 30. novembra 2004. godine, te da je izvršenje provedeno u granicama određenim u rješenju o izvršenju u skladu sa odredbama člana 41. stav 3. ZIP. Sud je također obrazložio da nije prihvatio apelantov zahtjev za dodatne troškove izvršnog postupka, zato što je predmetno izvršenje provedeno u granicama određenim u rješenjima o izvršenju broj I-388/02 od 29. aprila 2003. i 30. novembra 2004. godine, kojima je odlučeno o troškovima izvršenja kao i o daljnjim apelantovim troškovima. Razloge za svoju pravnu ocjenu Osnovni sud je temeljio na činjeničnom utvrđenju da je izvršenik u cijelosti postupio prema navedenim rješenjima o izvršenju, te da je izvršenje provedeno u skladu sa relevantnim odredbama člana 41. stav 3. ZIP, što je potvrdio i Okružni sud.

10. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja postupka. U vezi sa apelantovim navodima da je izvršni postupak trajao nerazumno dugo, a što je uzrokovalo dodatne troškove izvršnog postupka, Ustavni sud zapaža da se iz dokumenata i činjenica predočenih Ustavnom sudu ne može zaključiti da je izvršni postupak trajao nerazumno dugo. Naime, prvo rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-388/02 doneseno je 29. aprila 2003. godine, ali kako se nakon toga nisu mogle prodati zaplijenjene pokretne stvari izvršenika sud je usvojio prijedlog za izvršenje na novom predmetu rješenjem od 30. novembra 2004. godine, nakon čega je izvršenik dobrovoljno izvršio isplatu u granicama koje su određene dozvoljenim izvršenjem. Činjenica da je izvršni postupak konačno okončan Rješenjem Osnovnog suda broj I-388/02 od 10. januara 2006. godine kojim je odlučeno da se obustavlja postupak izvršenja u apelantovom izvršnom postupku i ukidaju sve provedene izvršne radnje pošto je izvršenik u cijelosti izmirio dug prema apelantu, ne može utjecati na pitanje dužine postupka izvršenja koje je suštinski okončano prije osporenog rješenja izvršenikovom isplatom, kako je to već navedeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju izvršni postupak trajao nerazumno dugo u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodima o pristranosti suda, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dao bilo kakve argumente ili dokaze koji bi mogli ukazati na to da sudovi u njegovom izvršnom predmetu prilikom odlučivanja nisu bili nepristrani, osim što ove navode temelji na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Dalje, apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu svode na iste razloge zbog kojih je apelant naveo i povredu pravu na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije ovih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji, već ove navode iznosi samo paušalno. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1287/06 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio