Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/06 (S. P.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3407/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3407/06, rješavajući apelaciju Slobodana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Popovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda Banja Luka broj P-891/03 zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 25. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-891/03.
2. Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Jovana Dučića broj 16, a N.D. je bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Sime Miljuša. Apelant i N.D. su u toku 1994. i 1995. godine zaključili ugovore o korištenju stanova i to tako što je apelant ušao u posjed stana u ulici Sime Miljuša, a N.D. u stan u ulici Jovana Dučića radi «racionalizacije stanova».
3. N.D. je pred nadležnim organom uprave 17. marta 2000. godine podnio zahtjev za povrat stana u ulici Sime Miljuša.
4. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio je Presudu broj U-
633/03 od 27. septembra 2006. godine kojom je konačno odlučio da je N.D. 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Sime Miljuša, te mu se stan vraća u posjed, a apelantu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i naređuje mu se da ga preda u posjed N.D. u roku od 15 dana. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud u toku postupka zaključio da su apelant i N.D. zaključili ugovore za navedene stanove, ali da se ne radi o ugovoru o zamjeni stanova u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima («Službeni glasnik SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93 i 22/93). Vrhovni sud je, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03) i Zakona o upravnom sporu, riješio o zahtjevu za povrat stana N.D. i apelantovom zahtjevu. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni organ donio rješenje kojim je i apelantu dopušteno vraćanje u posjed stana u ulici Jovana Dučića, a N.D. je naloženo da mu stan preda u posjed. Osim toga, u obrazloženju presude Vrhovni sud je jasno naveo da u konkretnom slučaju nije relevantno da li su N.D. i apelant pokrenuli sudske postupke radi raskida ugovora o korištenju stanova.
5. U međuvremenu, 2. maja 2003. godine, N.D. je pokrenuo sudski postupak pred Osnovnim sudom protiv ZDP «Elektrokrajina» Banja Luka (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), u kojem je tražio da se utvrdi valjanost ugovora o korištenju stana u ulici Jovana Dučića broj 16 koji je zaključio 27. oktobra 1995. godine. Predmet je zaveden pod brojem P-824/03.
6. Apelant je 8. maja 2003. godine podnio tužbu pred Osnovnim sudom protiv N.D., vlasnika stana i Zavoda za izgradnju Banja Luka. Apelant je u tužbi tražio da sud utvrdi ništavnost ugovora o korištenju stana koji je zaključio N.D. sa Zavodom za izgradnju Banja Luka, za stan u ulici Jovana Dučića broj 16, te da se utvrdi da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio 29. aprila 1994. godine. Predmet je zaveden pod brojem P-
891/03. U tužbi je apelant predložio da se predmet spoji sa predmetom broj P-824/03, jer «se radi o istovjetnom činjeničnom i pravnom pitanju».
7. Apelant je 20. maja i 24. novembra 2004. godine podnosio urgenciju Osnovnom sudu u predmetu broj P-891/03, tražeći da se zakaže pripremno ročište i da se predmeti br. P-824/03 i P-
891/03 spoje radi ekonomičnosti postupka.
8. Apelant je 30. novembra 2006. godine u predmetu broj P-891/03 podnio podnesak u kojem je tražio da Osnovni sud zastane sa zakazivanjem ročišta u ovom predmetu i da, ukoliko je moguće u skladu sa svojim Pravilnikom, prvo rješava o tužbi N.D. pod brojem P-824/03 (iako se radi o predmetu sa većim brojem) i taj predmet spoji sa njegovim predmetom.
9. Apelant ističe da mu je zbog nepostupanja suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer ne može da dobije izvršnu sudsku odluku. Također, apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu da zakaže pripremno ročište u predmetu broj P-891/03, kao i da apelantu isplati naknadu u iznosu od 1000 KM zbog štete koju trpi zbog odugovlačenja postupka.
10. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava koja apelant ističe. Osnovni sud je u prilogu dostavio apelantov dopis koji je podnio 30. novembra 2006. godine u predmetu broj P-891/03, a kojim je tražio da sud zastane sa raspravljanjem o predmetu i da prije njegovog, ukoliko je to moguće, rješava predmet broj P-824/03.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant se žali zbog nemogućnosti da dobije sudsku odluku, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ipak, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu navedenih prava vidi u činjenici da sud ne donosi odluku u razumnom roku, što zapravo pokreće pitanje poštivanja standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Naime, član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred nezavisan i nepristran sud i da sud o njemu odluči u razumnom roku. Apelant se žali na dužinu postupka pred Osnovnim sudom pred kojim je podnio tužbu 8. maja 2003. godine. Apelant smatra da rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom traje nerazumno dugo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je na osnovu informacija koje su dostavili apelant i Osnovni sud utvrdio da je apelantova tužba dostavljena na odgovor tuženima, da je apelant nekoliko puta intervenirao u svom predmetu broj P-891/03, kao i u predmetu broj P-824/03, te tražio spajanje ova dva predmeta. Apelant je tražio da Ustavni sud naredi «zakazivanje rasprave» povodom njegove tužbe u predmetu broj P-891/03. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant neposredno prije podnošenja apelacije podneskom od 30. novembra 2006. godine u predmetu broj P-891/03 zatražio od Osnovnog suda da «zastane» sa zakazivanjem predmeta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koji u relevantnom dijelu glasi: «Svako čija su prava i slobode utvrđeni ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred državnim organima vlasti [...]». Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantirano Evropskom konvencijom. U vezi s tim, ovaj član ima supsidijarni karakter. Ustavni sud je zaključio da se apelant pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, jer je naveo da ne postoji pravno sredstvo da dobije sudsku odluku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant sam zatražio da sud «zastane sa zakazivanjem». S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da su apelantovi navodi u vezi sa povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, iz razloga koje je sud objasnio, slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi prava na pristup sudu, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić