Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3325/06 (N. H.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3325/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3325/06, rješavajući apelaciju Nijaza Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Hadžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-

06-000065 od 3. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj K.53/05 od 24. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nijaz Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 25. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-KŽ-06-000065 od 3. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K.53/03 od 24. februara 2006. godine. Apelant je precizirao apelaciju 22. augusta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K.53/05 od 24. februara 2006. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. ranije važećeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Sud mu je izrekao uvjetnu osudu tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 202. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da sudu naknadi troškove krivičnog postupka.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant u vremenu od juna 1997. godine do oktobra 1998. godine, kao općinski javni pravobranilac, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i to na način što je prekršio odredbe Aneksa VII i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i relevantne domaće propise, jer je podnio prijedlog za eksproprijaciju nekretnina koje su vlasništvo određenih lica, na osnovu čega su im nekretnine oduzete bez njihovog učešća u postupku, čime im je pričinjena imovinska šteta u iznosu preko 10.000 KM. U toku dokaznog postupka, na osnovu izjava mnogobrojnih svjedoka i materijalne dokumentacije u spisu, sud je utvrdio da su donijeta rješenja o eksproprijaciji i da je provedena eksproprijacija radi izgradnje poljoprivredne škole i drugih objekata u korist općine Sanski Most. Kao nesporno, sud je utvrdio da je u vrijeme podnošenja prijedloga za eksproprijaciju apelant bio općinski javni pravobranilac. Sporno pitanje u toku postupka bilo je da li je apelant potpisao prijedloge za eksproprijaciju. Sud je na osnovu izjava svih saslušanih svjedoka utvrdio da je postupak eksproprijacije proveden, kao i da su potpisi na prijedlogu apelantovi, što je i apelant lično potvrdio. Sud nije prihvatio apelantovu izjavu da se ne sjeća da li je on podnio prijedlog, kao ni njegove tvrdnje da on ne može biti odgovoran za odluku kojom se usvaja prijedlog, jer ju je donijelo općinsko vijeće. Sud je naveo da je apelantova odbrana kontradiktorna. Sud je odbio prijedlog odbrane za administrativno vještačenje upravnih akata kao suvišan i ocijenio ga kao pokušaj da se odugovlači sa postupkom. Također, sud je odbio prijedlog odbrane da se sasluša svjedok S.B. jer je on otputovao u Kanadu. Dakle, sud je na osnovu svega zaključio da se u apelantovim radnjama ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-

0-KŽ-06-000065 od 3. novembra 2006. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelantovi advokati ukazali na bitnu povredu postupka iz člana 312. stav 1. tačka (k) ZKP. Apelant u svojoj žalbi nije naveo u čemu se ogleda eventualna bitna povreda postupka, a iz sadržaja žalbe može se zaključiti da se navod o bitnoj povredi odnosi na odluku o mjesnoj nadležnosti suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je optužnica potvrđena 18. januara 2005. godine, a da je Vrhovni sud Rješenjem broj KR-

31/05 od 1. decembra 2005. godine prijedlog odbrane za prijenos mjesne nadležnosti odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je zaključio da ni dokazi izvedeni 23. novembra 2005. godine nisu pribavljeni na nezakonit način, kako je apelant isticao. Također, Kantonalni sud se u vezi sa apelantovim navodom da se radi o nezakonitoj izmjeni činjeničnog stanja dijela optužnice pozvao na član 290. ZKP. Kantonalni sud je, također, istakao da je neosnovan apelantov navod da je presuda nerazumljiva i proturječna. U tom smislu je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant, kao općinski pravobranilac, propustio da vrši dužni nadzor akata u fazi njihove pripreme i izrade. Osim toga, sud je zaključio da nije osnovan apelantov navod da su u zapisnik unošeni skraćeni dijelovi iskaza svjedoka G.M. čime je, kako je apelant isticao, sugerirano drugim svjedocima, kao i da se vjerodostojnost ovog iskaza nije provjerila iskazom svjedoka S.B. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio razloge zbog kojih S.B. nije pozvan da svjedoči, a ostali svjedoci su direktno i unakrsno ispitani. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod da u postupku nema status stranke, jer je prema svom službenom položaju bio dužan da se brine o zakonitosti postupka. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i u vezi sa zabranom zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u toku postupka. Apelant navodi da je krivično gonjenje zastarjelo i da je to isticao u toku postupka, ali da sudovi nisu odlučili o zastari. Apelant se žali na mjesnu nadležnost suda u Bihaću, odnosno da je odluku donio nenadležni sud. Apelant ističe da radnje koje mu se stavljaju na teret nemaju bitne elemente bića krivičnog djela, kao i da sud nije jasno utvrdio apelantov umišljaj, kao ni visinu štete koja je značajna za ocjenu krivičnog djela. Također, apelant navodi da je primijenjen zakon koji nije blaži za njega.

6. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Kantonalni sud je naveo da je broj presude Kantonalnog suda koju apelant osporava 001-0-KŽ-06-000065 (ne kako je apelant naveo u apelaciji 001-0-KŽ-06-000063).

7. Tužilaštvo se u vezi sa navodima iz apelacije izjasnilo da su lica kojima je imovina eksproprirana podnijela prijavu u augustu 2002. godine Općinskom sudu u Sanskom Mostu protiv N.N. počinioca. Tužilaštvo je navelo da je prve istražne radnje protiv apelanta preduzelo u aprilu 2003. godine, čime je prekinuto zastarijevanje krivičnog gonjenja, a zastara nije nastupila tokom cijelog postupka. Tužilaštvo je, također, navelo da je apelantov navod o mjesnoj nenadležnosti suda, kao i ostali navodi, neosnovan. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza koju su dali sudovi, zatim zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te ističe da je odluku donio mjesno nenadležan sud i da je nastupila zastara.

11. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog, i saslušanje svjedoka, što je i činio, te da daje primjedbe na dokaze optužbe, kao i da saslušava svjedoke optužbe i da ih unakrsno ispituje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, navodeći pri tome jasne razloge za odbijanje izvođenja pojedinih predloženih dokaza, a za koje je utvrdio da bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Osim toga, sud je jasno obrazložio u čemu su bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je apelant osuđen i jasno naveo da je utvrdio da je apelant, kao službeno lice, propustio da postupa u skladu sa zakonom i da je nesavjesno postupao i pri tome nanio štetu oštećenim.

13. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem za koje je i drugostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge.

14. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je nastupila zastara krivičnog gonjenja. Ustavni sud primjećuje da je tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navelo da je istražne radnje provelo u aprilu 2003. godine, što je prekinulo tok zastare. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je pitanje zastare krivičnog gonjenja pitanje na koje sud, u svakoj fazi postupka, pazi prema službenoj dužnosti. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda je vidljivo da je sud ispitao, kako bitne povrede postupka na koje pazi prema službenoj dužnosti, tako i one na koje su ukazali apelant i njegovi branioci, te je o tome dao odgovarajuće obrazloženje. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari utvrđujući kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo s umišljajem.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

16. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegov navod. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3325/06 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio