Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/06 (N. M., S. M., I. M. i G. M.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2458/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 2458/06, rješavajući apelaciju Nade Marić, Slađane Marić, Igora Marića i Gorana Marića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 5 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nade Marić, Slađane Marić, Igora Marića i Gorana Marića podnesena zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-739/99 i Pravobranilaštvom Republike Srpske u predmetu broj Un-

2764/06 zato što su je podnijela neovlašćena lica.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Marić, Slađana Marić, Igor Marić i Goran Marić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke podnijeli su 21. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj P-739/99 i Pravobranilaštvom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) u predmetu broj Un-2764/06.

2. Pero Marić (u daljnjem tekstu: tužilac), suprug apelantkinje Nade Marić a otac ostalih apelanata, podnio je 5. marta 1999. godine Osnovnom sudu tužbu za naknadu štete koja se odnosila na naknadu nematerijalne štete. Predmet je registrovan pod brojem P-

739/99. Tužilac je istog dana Vojnom pravobranilaštvu RS podnio zahtjev za vansudsko poravnanje.

3. Osnovni sud je 10. maja i 30. novembra 2000. godine održao ročišta, ali na ročište zakazano za 30. novembar 2000. godine tužilac nije pristupio niti je dostavio dokaz o uplati novčanih sredstava na ime troškova vezanih za izvođenje dokaza sudskomedicinskim vještačenjem.

4. U ovom postupku nikada nije donesena pravosnažna odluka, a tužilac je, prema navodima apelanata, umro 3. septembra 2003. godine što proizilazi i iz Rješenja o nasljeđivanju broj O-1957/03 od 5. marta 2004. godine koje je donio Osnovni sud u ostavinskom postupku za raspravljanje zaostavštine iza umrlog tužioca.

5. Predmet Osnovnog suda broj P-739/99 dostavljen je Pravobranilaštvu RS u skladu sa članom 4. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» br. 103/05 i 1/09; u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete). Tim članom je propisano da se postupak priznavanja prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi vansudskim poravnanjem u Pravobranilaštvu RS. Dostavljeni predmet je registrovan pod brojem Un-2764/06.

6. Pravobranilaštvo RS je na traženje Ustavnog suda 5. februara 2009. godine dostavilo spis Osnovnog suda broj P-739/99 i spis broj Un-2764/06. Ustavni sud je uvidom u navedene spise utvrdio da je Zaključkom Pravobranilaštva RS broj Un-2764/06 od 14. avgusta 2007. godine «obustavljen postupak vansudskog poravnanja sa tužiocem povodom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete». U obrazloženju zaključka je, između ostalog, navedeno da je u ovoj pravnoj stvari održana rasprava 14. avgusta 2007. godine na koju nije pristupila pozvana stranka, a dostavljanje poziva je bilo uredno.

7. Apelanti su u svojoj apelaciji naveli da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su, iznoseći hronologiju događaja, naveli da je tužilac umro 3. septembra 2003. godine, te da su razlozi podnošenja apelacije dužina trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom RS. Apelanti smatraju da su im, kao zakonskim nasljednicima, povrijeđena prava dostavljanjem konkretnog predmeta Pravobranilaštvu RS, tražeći da im se dosudi nematerijalna šteta zbog nastalih povreda njihovih prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice.

9. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelanti svojom apelacijom, koju su podnijeli nakon tužiočeve smrti, osporavaju dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom RS, koji je pokrenuo tužilac, smatrajući da su im kao zakonskim nasljednicima povrijeđena navedena prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je članom 2 st. 1 i 2 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete propisano da pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica. Pravo na naknadu navedene štete prelazi na nasljednike u slučaju smrti nosioca prava ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem.

10. Ustavni sud zapaža da iz predmeta spisa i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je tužilac, kao lice kom je pripadalo pravo da traži naknadu nematerijalne štete, umro prije nego što je njegovo potraživanje bilo priznato pravosnažnom presudom ili vansudskim poravnanjem. Takođe, činjenica je da apelanti nisu, niti su mogli da učestvuju kao strana u konkretnom postupku pred sudom niti u postupku vansudskog poravnanja, budući da je pravo na naknadu nematerijalne štete lično pravo koje, shodno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete, može da pređe na nasljednike samo ako je priznato pravosnažnom presudom ili vansudskim poravnanjem.

11. Iz navedenog proizilazi da apelanti nisu lica koja su ovlašćena da u konkretnom slučaju pokrenu postupak pred Ustavnim sudom.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2458/06 (N. M., S. M., I. M. i G. M.) | Sudska praksa | Aktio