Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2502/06 (A. K.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2502/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 2502/06, rješavajući apelaciju Arslana Kavgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arslana Kavgića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000252 od 21. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arslan Kavgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000252 od 21. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine.
2. Kantonalni sud je Presudom broj K-54/05 od 2. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000 252 od 21. juna 2006. godine, apelanta i prvooptuženog Edina Avdića proglasio krivim što su, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, upotrebom sile i prijetnje da će izravno napasti na život i tijelo oštećene A.B., počinili po jedno krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a prvooptuženi na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), oštećena A.B. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, cijeneći prijedloge stranaka, i to kako dokaze koje je predložila optužba, tako i dokaze koje je predložila odbrana, proveo dokazni postupak u kojem je saslušao kao svjedoka oštećenu, svjedoke odbrane i optužbe, apelanta i prvooptuženog koji su iznijeli svoju odbranu, vještake sudske medicine, neuropsihijatra, psihologa, vještaka za biološke i mikro tragove, te izvršio uvid u fotodokumentaciju MUP-a Tuzlanskog kantona i druge potrebne dokaze.
4. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, kojom je u cijelosti potvrđena prvostepena presuda, istaknuto je da je u konkretnom slučaju bila bitna odlučujuća okolnost da li je kritične noći oštećena dobrovoljno, svojom voljom bez sile i prijetnje apelanta i prvooptuženog, stupila u intimne odnose sa optuženima. U odnosu na ovu odlučujuću činjenicu sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude sadrži jasne i konkretne razloge, te da je iskaz oštećene u potpunosti potvrđen nalazom sudskog vještaka.
5. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je oštećenu prije odvoženja u apelantovu kuću apelant nemilosrdno pretukao, što je potvrđeno i u sklopu ostalih provedenih dokaza, posebno nalaza sudskih vještaka. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je oštećena bila prinuđena na seksualne odnose sa apelantom i prvooptuženim na posebno ponižavajući način, koji je detaljno opisan u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je također utvrdio da prvostepeni sud nije prihvatio dio nalaza sudskog vještaka koji se odnosio na navodni pristanak oštećene, navodeći da je odbrana propustila, iako je imala priliku ukoliko je smatrala da je to neophodno, da traži vještačenje ličnosti oštećene. Vrhovni sud je, u odnosu na apelantove žalbene navode o nepostojanju zakonskih obilježja krivičnog djela silovanja, dao obrazloženje suštine predmetnog krivičnog djela i zaključio da je prvostepeni sud pravilno sagledao sve okolnosti zbog kojih kritične noći oštećena nije mogla pružiti aktivan otpor kako apelantu tako i prvooptuženom. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da su apelant i prvooptuženi, suprotno volji oštećene, nad njom izvršili prinudnu obljubu-silovanje.
6. Apelant je u svojoj apelaciji naveo da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (mogućnost ponovnog otvaranja krivičnog postupka), zbog navodnih kršenja temeljnih principa krivičnog postupka, i to principa zakonitosti, principa istine, slobodne ocjene dokaza (utvrđivanja činjenica, primjene materijalnog prava) i ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant smatra da je prvostepena presuda zasnovana na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, odnosno člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, jer u toj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je samo konstatirao da prvostepena presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, ali «nije odgovorio praktično niti na jedan žalbeni navod žalbe odbrane». Apelant je istakao da je sud, prema članu 305. stav 7. ZKP FBiH, dužan da određeno i potpuno iznese činjenice koje smatra dokazanim ili nedokazanim, pri tome dajući ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Također, apelant je ukazao i na sadržaj člana 15. ZKP FBiH, smatrajući da je Vrhovni sud propustio da primijeni navedeni član u ime «principa istine, kako to zakon govori», i da sam otvori glavni pretres i zatraži vještačenje ličnosti oštećene. Apelant je naveo da «u ovoj državi, u ime istine, principa istine, niko ne bi smio biti osuđen zbog toga što je neki advokat ili pak neki tužilac propustio da predloži da se izvede dokaz kojeg je trebalo izvesti».
7. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju osporio navode apelacije koje se odnose na povredu apelantovih prava. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud proveo dokaze koji obezbjeđuju jednakost stranaka u postupku ispitujući sve važne činjenice, i to kako one koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist, te da je postupak proveden u skladu sa članom 15. ZKP FBiH. Također, ispitani su apelantovi navodi iz žalbe po svim njenim pravcima protiv prvostepene presude, te je zaključeno da razlozi žalbe ne stoje, a o tome su u osporenoj presudi navedeni iscrpni razlozi. Dalje, prvostepena presuda je dala razloge zbog čega nije izvršio vještačenje oštećene vještak neuropsihijatar, te je zaključeno da je žalba neosnovano isticala da su u prvostepenoj presudi izostali razlozi o ovoj činjenici.
8. Kantonalni sud je također osporio navode apelacije. Sud je naveo da je, u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKP FBiH, dao analizu svih izvedenih dokaza kojima je nesporno utvrđeno činjenično stanje i u potpunosti rasvijetljene sve odlučne okolnosti konkretnog događaja. Pri tome se posebno misli na analizu iskaza oštećene A.B., kao i na analizu mnogobrojnih objektivnih dokaza koji su sastavni dijelovi spisa predmeta. U odnosu na iskaze svih saslušanih svjedoka, ovaj sud je dao razloge koje je i Vrhovni sud ocijenio objektivnim i istinitim, zaključujući da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povrede odredaba krivičnog postupka, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge i da su sudovi proizvoljno cijenili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
13. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da na osnovu takve, brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
14. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296. stav 2. ZKP FBiH dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza. Također, sud se nije ograničio isključivo na analizu izjave oštećene, već je cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka Kantonalni sud proveo obiman dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i uz pomoć branioca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret dao detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Ovakve zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocjenjujući da su svi apelantovi žalbeni navodi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i Vrhovni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Zaključke Kantonalnog suda u osuđujućem dijelu presude Vrhovni sud je također ocijenio primjerenim u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, pa je prvostepenu presudu i u ovom dijelu potvrdio, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
16. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama se ne može pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju, proizvoljnu primjenu materijalnog prava ili procesnu nepravičnost na apelantovu štetu u smislu člana 6. Evropske konvencije.
17. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Naime, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost da izloži svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te se i sa svojim argumentima suprotstaviti argumentima optužbe. U konkretnom slučaju, sudovi su proveli dokaze i odbrane i optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze u postupku, kao i na izjave svjedoka. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su procesni i materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz navedenog člana. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni krivični postupak vođen prema ZKP FBiH, da je Vrhovni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su apelantovi navodi i u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelant je u svojoj apelaciji naveo da je postupanjem sudova povrijeđeno i njegovo pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: «Član 4. (1) Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i krivičnom postupku te države. (2) Odredbe prethodnog stava ne sprječavaju obnovu postupka sukladno zakonu i krivičnom postupku date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama , ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. [...]»
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da se apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode na to da je bilo potrebno izvršiti dodatno vještačenje ličnosti oštećene. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se odredba člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju odnosi na garantovanje principa ne bis in idem koji znači da niko ne može biti, u okviru iste jurisdikcije, dva puta osuđen za isto krivično djelo. S druge strane, stav 2. ovog člana predviđa mogućnost da se u određenim slučajevima postupak ponovi. U konkretnom slučaju, međutim, apelant osporava odluke koje su donesene nakon provedenog krivičnog postupka, što ni na koji način ne pokreće pitanja iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantovi navodi se odnose na navodne procesne propuste tokom krivičnog postupka protiv njega, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u okviru analize prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić