Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2767/06 (F. B.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2767/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2767/06 rješavajući apelaciju Faruka Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9, te člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Balijagićapodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-KŽ-06-000119 od 26. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-K-06-000 008 od 22. augusta 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Balijagićapodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-KŽ-06-000119 od 26. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-K-06-000 008 od 22. augusta 2006. godine, u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 4. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-KŽ-06-000119 od 26. septembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-K-06-000 008 od 22. augusta 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 023-0-K-06-000 008 od 22. augusta 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-KŽ-06-000119 od 26. septembra 2006. godine, apelant je kao punomoćnik oštećenog Senada Šabića kažnjen sa novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, zbog toga što je u svom podnesku-žalbi upućenoj sudu 16. augusta 2006. godine protiv Presude Općinskog suda broj 023-0-K-06-000 008 od 22. juna 2006. godine vrijeđao sud navodeći: «Sudac Romanić Milan prilikom izbora na mjesto suca prešutio je svoje članstvo u zločinačko-terorističkoj Srpskoj demokratskoj stranci, te sucu Romaniću sam također skrenuo pozornost da se okani koketiranja i kontakata sa muslimanskom obavještajnom službom koja ga je ucjenjivala za njegovu političku pripadnost i ratnu prošlost a vrhunac ucjenjivanja je nastao u momentu kada mu je muslimanska obavještajna služba prezentirala dokaze da sudac Romanić od djelatnice suda u Velikoj Kladuši-muslimanke, traži da mu postane ljubavnica». U tački 2. dispozitiva rješenja navedeno je da ukoliko apelant ne plati u cjelini ili djelomično novčanu kaznu u roku koji je propisan ovim rješenjem kazna će se zamijeniti kaznom zatvora, tako što će se za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u podnesku-žalbi koju je apelant podnio sudu protiv Presude tog suda broj 023-0-K-06-000 008 od 22. juna 2006. godine, bez ikakvih argumenata i dokaza vrijeđao sud pa ga je u skladu sa članom 164. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09; u daljnjem tekstu ZKP FBiH) kaznio novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM. Prilikom odmjeravanja visine kazne sud je imao u vidu sadržaj uvreda, te činjenicu da se samo ovako izrečenom kaznom mogu sačuvati osnovni principi na kojima leži reformirano pravosuđe u Bosni i Hercegovini, a to je nepristrano i nezavisno pravosuđe. Također, taj sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu činjenicu da je tokom glavnog pretresa apelant u više navrata upozoravan da ne ometa rad prilikom suđenja. Na kraju, Općinski sud je istakao da je apelant upoznat sa mogućnošću da protiv bilo kojeg sudije može podnijeti pritužbu Uredu disciplinskog tužioca pri VSTV BiH, dakle mogao se obratiti pritužbom, međutim on to nije uradio nego je u pismenom podnesku-žalbi grubo vrijeđao sudiju koji je ujedno i predsjednik suda, tako da predstavlja sud i pred drugim organima i organizacijama, pa je dakle svojim neistinitim i nebuloznim tvrdnjama grubo uvrijedio i sud.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da, po mišljenju i tog suda, sadržaj i tekst koji je apelant napisao u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene krivične presude zaista predstavlja uvredu suda. Taj sud je naveo da je imao u vidu da je uvredljiv sadržaj napisan u žalbi na prvostepenu presudu, koju je izrekao sudija Milan Romanić i kako se taj uvredljivi sadržaj upravo odnosio na njegovo postupanje kao sudije u tom krivičnom predmetu, to je evidentno da je pisanjem teksta u žalbi sa uvredljivim sadržajem, u pogledu imena sudije Romanića, apelant uvrijedio sud, budući da je u tom predmetu sudija Romanić obnašao sudijsku dužnost kao sudija pojedinac. Također, taj sud je istakao da je irelevantna činjenica da li su napisane uvrede istinitog ili neistinitog sadržaja, budući da tekst koji je apelant napisao u izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu predstavlja uvredu suda, te stoga smatra da su pravilno primijenjene odredbe člana 164. i 193. ZKP FBIH.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 17. i 57. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12. Apelant također smatra da su mu povrijeđena prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije proizlazi da, u suštini, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da su navodi iz rješenja prvostepenog suda da su «tvrdnje u podnesku neistinite i nebulozne» paušalni i da nisu zasnovani ni na kakvim pravno utemeljenim činjenicama, te je na taj način sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant je također naveo da je osporeno rješenje kojim mu je izrečena najviša moguća kazna zasnovano na osveti sudije zbog iznesenih činjenica koje nije mogao demantovati, te se iznesene činjenice ne mogu smatrati uvredom. Apelant smatra da ga je sud onemogućio da iznosi činjenice i okolnosti koje mu idu u prilog, a posebno u predmetnom slučaju kada je on kao advokat dužan da preduzme sve potrebne radnje zasnovane na zakonu i činjenicama koje mu je prezentirao vlastodavac i koje ničim nisu demantovane, dakle, koje su istinite. Predložio je da Ustavni sud ukine osporena rješenja.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.[...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

7. Apelant osporava rješenja o izricanju novčane kazne zbog vrijeđanja suda, tvrdeći da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje vrijeđanja, klevetanja i narušavanja ugleda i digniteta suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, te ličnosti učesnika u sudskom postupku, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelant u pismenom podnesku sudu izrekao tvrdnje za koje je sud ocijenio da vrijeđaju ličnost nosioca pravosudne funkcije za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 437/04 od 23. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» 32/05).

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rješenjem od 26. septembra 2006. godine apelanta kaznio novčanom kaznom zbog vrijeđanja suda nakon što je utvrđeno da je apelant uvredljivi tekst napisao u žalbi na prvostepenu presudu i da se uvredljivi sadržaj odnosi upravo na postupanje sudije prvostepenog suda koji je postupao u predmetu. Ovako stanovište zauzeo je i redovni sud na sljedećoj instanci, dajući u osporenom rješenju odgovore na apelantove sve žalbene navode, ističući naročito da i sam apelant u žalbi ne osporava iznesene navode, i da je prilikom odlučenja imao u vidu da se iz sadržaja žalbe vidi da je apelant navedeni uvredljivi sadržaj napisao zbog toga što smatra da se sudija Milan Romanić u konkretnom predmetu, zbog činjenica iznesenih u podnesku, trebao izuzeti od vršenja sudijske dužnosti i da je u konkretnom slučaju irelevantna činjenica da li su napisane uvrede istinitog ili neistinitog sadržaja, budući da apelantov tekst napisan u izjavljenoj žalbi na prvostepenom presudu, predstavlja uvredu suda. Članom 164. ZKP FBiH propisano je da će: »Sud kazniti novčanom kaznom do 5.000,00 KM tužitelja, branitelja, opunomoćenika, zakonskog zastupnika i oštećenika koji u podnesku ili u usmenoj riječi vrijeđa sud[..]. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega smatraju da sadržaj i tekst koji je apelant napisao u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda po svom sadržaju predstavljaju uvredu suda. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon primijenjen proizvoljno, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih apelantovih prigovora. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na pravo iz člana 10. Evropske konvencije

12. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

h) Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi: «1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.»

13. Apelacijom je pokrenuto i pitanje da li su redovni sudovi, izricanjem novčane kazne apelantu zbog vrijeđanja suda, povrijedili njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

14. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi zaključili da sadržaj teksta koji je apelant napisao u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude predstavlja uvredu suda. U ovom kontekstu Ustavni sud napominje da praksa Evropskog suda nalaže da se u sličnim situacijama, pri procjeni usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa krajnje oprezno. Neophodno je da sud ne ispoljava nikakav subjektivni, lični stav, da ne staje ni na čiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđenja. To je suština zahtjeva za nepristranost sudova i objektivno i zakonito suđenje. Lična nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drugačije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dovoljno garancija da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000-V, i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A, broj 53, tačka 30).

15. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja mora biti «predviđeno zakonom». Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude «neophodno u demokratskom društvu» zbog zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.

16. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je, za razliku od političara koji uživaju nekako privilegovan položaj u okviru primjene člana 10. Evropske konvencije, sa advokatima situacija obrnuta. U kontinentalnoj Evropi advokatura je slobodno zanimanje ali i nezavisan organ u sistemu pravosuđa, tako da iz te dvostruke funkcije advokature proizlaze i posebne dužnosti i odgovornosti za advokate (vidi Evropski sud za ljudska prava, Amihalachioaie protiv Moldavije, presuda od 20. aprila 2002, br. 27). Pitanje slobode izražavanja advokata se postavlja samo u odnosu na ograničenja koja se tiču očuvanja ugleda i nezavisnosti sudstva, te se može reći da su granice slobode izražavanja advokata samo u tom domenu izuzetno usko postavljene. Ograničenje slobode izražavanja advokata Evropski sud cijeni u odnosu na kritike koje oni upućuju sudovima zbog sadržine pojedinih sudskih odluka (kritika sa stanovišta struke), te posebno cijeni njihove generalne i paušalne iskaze u odnosu na sudove i pravosuđe uopće. Tako, načelno je dopušteno da advokati kritikuju pojedine sudske odluke sa stanovišta struke, ali im nije dopušteno da u okviru člana 10. iznose svoje komentare o toku i u toku postupka kojim vrše pritisak na sud, javnost i slično. Tako je sasvim proporcionalno u odnosu na legitimni cilj da nacionalni sud kazni advokata zbog njegovih iskaza u postupku koji su uvredljivi za sud, te da advokatska komora izriče kazne advokatu zbog toga što vrijeđa sud ili iznosi svoje stavove o sudu i toku suđenja (vidi Evropski sud, Schoepfer, presuda od 20. 5. 1998, RJD, 1998-III, br. 29).

17. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi odnose na sudiju koji je postupao u krivičnom predmetu u kojem je apelant u svojstvu punomoćnika oštećenog izjavio podnesak-žalbu i u kojem je napisao dio teksta za koji su redovni sudovi zaključili da je po svom karakteru uvredljivog sadržaja i koji je kvalificiran kao vrijeđanje suda, jer nije dat u granicama struke. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom može utvrditi da konkretni tekst zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda.

18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju

19. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, kao i prema jurisprudenciji Ustavnog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na određeno pravo u odnosu na koje smatra da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da iz njegovih navoda proizlazi da se navodi o diskriminaciji odnose na pravo na pravično suđenje.

20. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se različito postupanje smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/04).

21. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

d) Dopustivost ratione materiae

22. Apelant navodi povredu prava iz Ustava Federacije BiH, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog su navedeni i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

e) Ostali navodi

23. S obzirom na zaključke iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja apelant nabraja u apelaciji.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2767/06 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio