Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3134/06 (T. A.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3134/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3134/06, rješavajući apelaciju Time Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Time Alić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1145/04 od 4. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-918/04 od 13. septembra 2004. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Vlasenica, broj 05-050-10-1-1610/03 od 1. jula 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Tima Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vlasenice, nastanjena u Holandiji, koju zastupa Nebojša Rupar, diplomirani pravnik iz Sarajeva, podnijela je 21. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1145/04 od 4. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-918/04 od 13. septembra 2004. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Vlasenica (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-10-1-
1610/03 od 1. jula 2004. godine.
2. Apelantica je 7. augusta 2003. godine podnijela zahtjev za povrat stana u Vlasenici, u Ulici braće Lazarevića broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je Odsjek Zaključkom broj 05-050-
10-1-1610/03 M od 9. oktobra 2003. godine odbacio kao neblagovremen.
3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-541/04 od 19. maja 2004. godine poništilo Zaključak Odsjeka broj 05-050-10-1-1610/03 M od 9. oktobra 2003. godine i predmet vratilo na ponovni postupak i odlučivanje.
4. Odlučujući u ponovnom postupku, Odsjek je donio Zaključak broj 05-050-10-1-1610/03 od 1. jula 2004. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-918/04 od 13. septembra 2004. godine, kojim je apelanticin zahtjev za vraćanje stana u posjed odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju ovog zaključka Odsjek je naveo da je, postupajući prema uputama drugostepenog organa, zakazao usmenu raspravu koja je održana u prisutnosti apelantice i predstavnika vlasnika stana-Doma zdravlja Vlasenica. Odsjek je istakao da nije sporna činjenica da je apelantica bila nosilac stanarskog prava 30. aprila 1991. godine, da je stan napustila 1992. godine zbog ratnih djelovanja, da je 27. decembra 1991. godine sklopila ugovor o prodaji stana sa vlasnikom Domom zdravlja Vlasenica sa rokom otplate od 30 godina i da do 1. jula 2004. godine nije promijenjeno vlasništvo na stanu u apelanticinu korist. Pri odlučivanju o apelanticinom zahtjevu, osim činjenice da je zahtjev podnesen neblagovremeno, Odsjek je imao u vidu da nije promijenjeno vlasništvo na stanu u apelanticinu korist, te da stan nije otkupljen u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, članom 60. stav 1. je propisano da su ugovori o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo a koji su zaključeni prije 29. jula 2001. godine protivni važećim propisima i da su ništavi.
5. U obrazloženju ovog rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, jer je na osnovu dokaza iz spisa nesporno da je apelantica bila korisnik i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da se radi o stanu u društvenom, a ne u privatnom vlasništvu, da se ugovor zaključen između apelantice i vlasnika stana odnosi na otkup stana, a ne na dokaz da je apelantica vlasnik stana i da apelantica nije priložila dokaz da je potraživani stan privatno vlasništvo, odnosno da je izvršen upis prava vlasništva. Na kraju, Ministarstvo je zaključilo da nije nadležno da rješava i utvrđuje pravo vlasništva, nego nadležni sud. S obzirom na to da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela nakon proteka roka koji je propisan članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, prvostepeni organ je pravilno primijenio materijalno pravo.
6. Odlučujući o apelanticinoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-918/04 od 13. septembra 2004. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj U-1145/04 od 4. oktobra 2006. godine kojom je odbio njenu tužbu.
7. Vrhovni sud je konstatirao da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelantica 27. decembra 1991. godine sa Domom zdravlja Vlasenica zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u društvenom vlasništvu, ali da nije uknjižena kao vlasnik tog stana u javnim knjigama. Dalje, sud je konstatirao da je apelantica 7. augusta 2003. godine, vjerujući da je vlasnik tog stana, podnijela zahtjev za njegovo vraćanje u posjed, kao i da je saslušana u upravnom postupku. Pri tome je ostala pri tvrdnji da je stan njeno vlasništvo, navodeći da je ugovor o njegovoj prodaji predala Zemljišnoknjižnom odjeljenju Osnovnog suda u Vlasenici radi uknjižbe prava vlasništva, ali da, zbog razloga za koje ona nije kriva, taj ugovor nije evidentiran u javnim knjigama etažnog vlasništva.
8. Vrhovni sud je istakao da je materijalno pravo iz odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine pravilno primijenjeno, jer je ispravno utvrđeno da apelantica 1. aprila 1992. godine nije bila vlasnik spornog stana, već nosilac stanarskog prava, i da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana neblagovremeno podnesen s obzirom na to da je krajnji rok za podnošenje takvog zahtjeva, prema navedenom članu, 19. april 2000. godine.
9. Naime, Vrhovni sud je zaključio da sve do 29. jula 2001. godine, kao dana kada je stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, stanovi u državnom vlasništvu nisu mogli biti predmet kupoprodaje između nosilaca prava raspolaganja stanom kao prodavca i fizičkog lica kao kupca, izuzimajući stanove na kojima je nosilac prava raspolaganja bila bivša JNA, prema posebnim propisima na nivou SFRJ, i to samo u korist vojnih lica i lica na službi u JNA. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o prodaji stana u društvenom vlasništvu, zaključen između apelantice kao kupca i Doma zdravlja Vlasenica kao prodavca, ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je zaključen suprotno prinudnim propisima.
10. Ustavni sud je, također, utvrdio da je apelantica u međuvremenu, 2004. godine, podnijela prijedlog Osnovnom sudu u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Doma zdravlja Vlasenica i Općine Vlasenica, kao pravnog sljednika SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti Vlasenica, radi utvrđivanja da ugovor o korištenju stana postoji. Osnovni sud je Rješenjem broj R1.82/2004 od 25. juna 2004. godine utvrdio da je apelantica sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Vlasenica zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, a protivnici su dužni priznati i trpjeti da ovo rješenje u cijelosti zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji je potreban za otkup. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 20. jula 2004. godine. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da vlasnik i davalac stana na korištenje ne osporava da je apelantica nakon smrti muža, koji je dobio predmetni stan na korištenje, dobila odluku da ona ostaje nosilac stanarskog prava. Sud je, također, naveo da apelantica ima pravni interes da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava, kako bi mogla da stupi u proces otkupa stana prema odredbama Zakonu o privatizaciji državnih stanova.
11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica, u suštini, žali na to da redovni sud i organi uprave nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili materijalno pravo u pogledu njenog statusa u odnosu na sporni stan. Apelantica je navela da nije mogla blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana zato što se nalazi u izbjeglištvu u Holandiji i zato što je 27. decembra 1991. godine zaključila ugovor o kupoprodaji stana, pa nije mogla znati da li je nosilac stanarskog prava na tom stanu ili njegov vlasnik.
Relevantni propisi:
12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:
Član 1. [...] Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nekretnine uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira na to da li su nekretnina ili stan bili proglašeni napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine izgubio posjed nekretnine ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
Član 3.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine. Član 4.
Pod pojmom vlasnik, posjednik, odnosno korisnik u smislu ovog zakona smatra se lice koje je u trenutku proglašenja nekretnine napuštenom bilo prema važećim propisima vlasnik, posjednik, odnosno korisnik te nekretnine ili je bilo vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine u vrijeme kada je izgubilo posjed na nekretnini koja nije proglašena napuštenom.
Član 7.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nekretnina iz člana 4. ima pravo da u svako vrijeme lično ili posredstvom opunomoćenika podnese zahtjev za vraćanje napuštenih nekretnina u posjed ili raspolaganje na drugi način.
Pravo vlasnika da podnese zahtjev ne zastarijeva. [...]
Član 16.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu, stanarsko pravo mu prestaje. Član 38.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku Republike Srpske».
13. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 72/07 i 59/08) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se privatizacija stanova u državnom vlasništvu. Privatizacija se vrši otkupom stanova u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 62.
Prodavci koji su sa nosiocima stanarskog prava kao kupcima zaključili ugovore o prodaji stanova u društvenom vlasništvu prije 29. jula 2001. godine, izuzimajući ugovore zaključene u periodu od 23. jula 1998. do 29. jula 2001. godine, dužni su da na način i pod uvjetima propisanim ovim zakonom zaključe ugovore o otkupu tih stanova, ako to zahtijevaju raniji kupci, odnosno nosioci stanarskog prava. Ugovorom o otkupu stana iz stava 1. ovog člana kupac se oslobađa obaveze plaćanja otkupne cijene stana ako je prema ranijem ugovoru o prodaji stana u društvenom vlasništvu, na koji je saglasnost dalo pravobranilaštvo, plaćena prodajna cijena stana.
14. U Uredbi o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 86/02) relevantna odredba glasi:
Član 1.
Ovom uredbom utvrđuju se prava i obaveze lica koja su otkupila stanove na kojima su imali stanarsko pravo u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova.
Član 2.
Lice koje je zaključilo ugovor o otkupu stana sa nosiocem prava raspolaganja stanom do 29. jula 2001. godine smatra se nosiocem stanarskog prava i ima pravo na otkup stana prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. U činjenično-pravnim situacijama kakva je apelanticina Ustavni sud je već imao priliku da odlučuje. U svojim odlukama je zaključivao da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove s obzirom na to da nisu u prekluzivnom roku podnijeli zahtjev za vraćanje stanova u posjed na kojima su imali stanarsko pravo (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1235/08 od 12. juna 2008. godine i odluke Ustavnog suda br. AP 2681/08 i 2475/08 od 14. oktobra 2008. godine, koje su dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud). U takvim slučajevima Ustavni sud se nije upuštao u analizu razloga zbog kojih je zahtjev odbačen, nego se ograničio isključivo na pitanje da li je apelant ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka koji je koristio. Apelanticin slučaj u određenoj mjeri je specifičan zato što je apelantica u postupku povrata spornog stana isticala da je otkupila sporni stan koji je njeno vlasništvo i da se, stoga, prekluzivni rok propisan relevantnim zakonskim odredbama na nju ne primjenjuje. Smatrajući zaključke upravnih organa i Vrhovnog suda o njenom statusu u vezi sa predmetnim stanu spornim, apelantica se obratila Ustavnom sudu dovodeći, u suštini, u pitanje djelotvornost iskorištenog pravnog lijeka u konkretnom slučaju. Ustavni sud će, stoga, ovo pitanje razmotriti u kontekstu obrazloženja osporenih odluka.
18. Upravni organi su odbacili apelanticin zahtjev za povrat spornog stana kao neblagovremen obrazlažući to time da apelantica nije postala vlasnica spornog stana, nego da je samo nositeljica stanarskog prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude kojom je apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu, razmotrio tužbu i osporeni akt prema odredbama člana
30. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05), te cjelokupne spise predmetne upravne stvari. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelantica 27. decembra 1991. godine sa Domom zdravlja Vlasenica, kao vlasnikom stana, zaključila ugovor o prodaji stana u društvenom vlasništvu i da taj ugovor nije evidentiran u javnim knjigama kao stjecanje etažnog vlasništva apelantice na stanu. Taj sud je istakao da sve do 29. jula 2001. godine, kao dana kada je stupio na pravnu snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, stanovi u državnom vlasništvu nisu mogli biti predmet kupoprodaje između nosioca prava raspolaganja stanom, kao prodavca, i fizičkog lica, kao kupca. Sud je naglasio da su predmet takve kupoprodaje bili samo stanovi na kojima je bivša JNA bila nosilac prava raspolaganja i, prema posebnim propisima koji su važili na nivou države SFRJ, samo vojna lica i lica u službi u JNA su mogla privatizirati takve stanove. Prema ocjeni tog suda, ugovor o prodaji stana u društvenom vlasništvu koji je zaključen između apelantice i Doma zdravlja Vlasenica kao prodavca je ništav u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je zaključen suprotno prinudnim propisima. Vrhovni sud je zaključio da je ispravan zaključak prvostepenog i tuženog organa da je apelantica 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je zahtjev za povrat stana koji je apelantica podnijela 7. augusta 2003. godine neblagovremen, jer je krajnji rok za podnošenje zahtjeva, prema članu 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, bio 19. april 2000. godine.
19. U ovom kontekstu relevantne su odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova koji u članu 62. propisuje da: «Prodavci koji su sa nosiocima stanarskog prava kao kupcima zaključili ugovore o prodaji stanova u društvenom vlasništvu prije 29. jula 2001. godine, izuzimajući ugovore zaključene u periodu od 23. jula 1998. do 29. jula 2001. godine, dužni su da na način i pod uvjetima propisanim ovim zakonom zaključe ugovore o otkupu tih stanova, ako to zahtijevaju raniji kupci, odnosno nosioci stanarskog prava. » Također, Ustavni sud ukazuje na Uredbu o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova, koja je upravo u članu 2. regulirala situaciju u kojoj se nalazi i apelantica. Navedenim članom je propisano da se lice koje je zaključilo ugovor o otkupu stana sa nosiocem prava raspolaganja stanom do 29. jula 2001. godine smatra nosiocem stanarskog prava i ima pravo na otkup stana prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.
20. Dakle, obrazloženja u osporenim odlukama u pogledu apelanticinog statusa nositeljice stanarskog prava nisu proizvoljna, odnosno zasnovana su na relevantnim zakonskim odredbama. Dalje, u skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen, tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 7. augusta 2003. godine, odnosno nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Riječ je o prekluzivnom roku čije nepoštivanje kao posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propuštanjem da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantici je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu.
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je apelantica imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek koji nije iskoristila i, stoga, nije došla do odluke koja se može smatrati konačnom u smislu stava Ustavnog suda izloženog u ovoj odluci, iako je apelantica u konačnici došla do sudske odluke kojom je njena tužba odbijena. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
22. Ustavni sud je, također, utvrdio da je u postupku povodom apelanticinog prijedloga Osnovni sud Rješenjem broj R1.82/2004 od 25. juna 2004. godine utvrdio da je apelantica zaključila ugovor o korištenju stana sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Vlasenica sa obrazloženjem da apelantica ima interes da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava da bi mogla da otkupi stan prema odredbama Zakonu o privatizaciji državnih stanova. Dakle, u navedenom postupku, koji je apelantica pokrenula 2004. godine, apelantica se nije legitimirala kao vlasnik predmetnog stana, već je predložila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava sa pravnim interesom da predmetni stan nakon toga otkupi. Ustavni sud, na kraju, zapaža da je pravo vlasništva stvarno pravo koje se u sudskom postupku može utvrditi i da ne podliježe roku zastarijevanja, te apelantica, ukoliko ima pravni interes da dokaže da je pravo vlasništva na predmetnom stanu stekla na osnovu pravnog posla, to može dokazivati u parničnom postupku pred sudom.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić