Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2970/06 (I. T.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2970/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2970/06, rješavajući apelaciju Ivana Tokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač 11. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Tokića podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj P-1187/92 B od 14. aprila 2005. godinezbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Tokića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine broj Rev-722/90 od 24. januara 1992. godine zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Tokića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-732/04 od 31. januara 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Imotskog podnio je 2. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-732/04 od 31. januara 2005. godine, te u predmetu koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud SRBiH) broj Rev-722/90 od 24. januara 1992. godine. Apelant je 31. maja 2007. godine i 20. decembra 2007. godine dostavio i dopune apelacije kojima se žali na dužinu trajanja postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1187/92 B, a u kojem nije donesena odluka o njegovoj žalbi protiv prvostepene odluke.

I. Činjenice u predmetu Općinskog suda broj P-1187/92 B

2. Nakon razvoda braka sa apelantom, njegova bivša supruga Ružica Tokić je 14. aprila 1989. godine podnijela tužbu kojom je tražila da se utvrdi i izvrši dioba zajedničke bračne imovine. Presudom Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-1810/89 od 19. novembra 1991. godine odlučeno je o predmetnom tužbenom zahtjevu. Na navedenu presudu apelant je izjavio žalbu Višem sudu u Sarajevu, koji je Rješenjem broj GŽ- 333/92 od 18. februara 1992. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu II na ponovno rješavanje. Predmet je, zatim, dobio novi broj P-1187/92. S obzirom na to da se na zakazanom pripremnom ročištu 14. aprila 2005. godine nije pojavio opunomoćenik apelantove bivše supruge, koja je u međuvremenu umrla, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1182/92 B od 14. aprila 2005. godine kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Apelant navodi da je u roku izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji do dana podnošenja apelacije nije odlučio o žalbi. Apelant, također, navodi da je podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv Kantonalnog suda zbog «šutnje», ali da je Vrhovni sud tužbu odbacio, jer se smatrao nenadležnim. Osim toga, apelant je podnio pritužbu Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću na rad Kantonalnog suda. Razmatrajući apelantovu pritužbu, Ured disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća je zaključio da nema osnova za razmatranje predmetne pritužbe, jer nema dokaza da se u konkretnom slučaju radi o neopravdanom odugovlačenju postupka.

II. Činjenice u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj U-732/04

3. Apelant je 1. septembra 2004. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Ministarstva prostornog uređenja, stambenih i komunalnih poslova Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je Rješenjem broj U-732/04 od 31. januara 2005. godine odbacio apelantovu tužbu kao neurednu, jer apelant nije u ostavljenom roku precizirao protiv kojeg konačnog upravnog akta je podnio tužbu. Protiv navedenog rješenja apelant je 11. marta 2005. godine, nakon što je, kako tvrdi, od Kantonalnog suda «dobio odobrenje», izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji, prema apelantovim navodima, do dana podnošenja apelacije nije odlučio o žalbi.

III. Činjenice u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-722/90

4. Apelant osporava i Rješenje Vrhovnog suda RBiH broj Rev-722/90 od 24. janaura 1992. godine kojim je odbijena njegova revizija izjavljena protiv Rješenja tadašnjeg Višeg suda u Sarajevu broj Gž-1711/90 od 10. jula 1990. godine. Apelant navodi da je 26. decembra 2002. godine protiv navedenog rješenja izjavio «izvanrednu reviziju» Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine o kojoj do dana podnošenja apelacije nije odlučeno.

5. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupka u svim navedenim predmetima, povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na lični i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi namjerno odugovlačili postupke i na taj način povrijedili njegova prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 11. i 15. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 11. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom; [...]

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

a) U odnosu na postupak pred Općinskim sudom broj P-1187/92 B

9. Prilikom rješavanja pitanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj P-1187/92 B, Ustavni sud je pošao od toga da mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da postupak podjele bračne stečevine u njegovom predmetu traje neopravdano dugo, jer nije donesena odluka o njegovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj P-1187/92 B od 14. aprila 2005. godine kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koju je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je postupak u ovom predmetu okončan Rješenjem Općinskog suda broj P-

1187/92 B od 14. aprila 2005. godine kojim se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, te da ga je taj sud pozivao da uredi svoju žalbu, ali da je apelant propustio da to uradi u ostavljenom roku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant nepostupanjem prema uputama Općinskog suda nije omogućio da drugostepeni sud postupa, te da je u cijelosti odgovoran za to što odluka o njegovoj žalbi još nije donesena. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. u odnosu na navedeni postupak, kao i drugih prava na koja se apelant pozvao očigledno (prima facie) neosnovani.

b) U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj U-732/04

11. U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na postupak u predmetu Kantonalnog suda broj U-732/04, Ustavni sud primjećuje da je apelant, nezadovoljan ponašanjem upravnih organa, pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva prostornog uređenja, stambenih i komunalnih poslova Kantona Sarajevo. Međutim, nakon što apelant po zahtjevu Kantonalnog suda nije precizirao tužbu u smislu protiv kojeg upravnog akta je podnesena, apelantova tužba je rješenjem odbačena kao neuredna.

12. Prilikom rješavanja pitanja dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od pravila o iscrpljivanju pravnih lijekova, prema kome apelant mora da dođe do konačne odluke da bi njegova apelacija pred Ustavnim sudom bila razmatrana u meritumu. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije po zahtjevu Kantonalnog suda precizirao tužbu kako mu je naloženo, pa budući da nije ispunio formalne zahtjeve koji se po zakonu traže, njegova tužba je odbačena kao neuredna. Ustavni sud, također, zapaža da na osnovu člana 40. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) protiv odluke u upravnom sporu žalba nije dopuštena. To, u suštini, znači da apelant nije došao do konačne odluke protiv koje bi, u smislu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda BiH, mogao izjaviti apelaciju u odnosu na prava na koja se poziva. Uzevši ovo u obzir, Ustavni sud ukazuje, također, na to da činjenica da je apelant protiv rješenja o odbacivanju tužbe izjavio žalbu o kojoj nije dobio odluku ne pokreće ni pitanje prava na donošenje odluke u razumnom roku, budući da se ovi njegovi navodi odnose na postupak u kojem žalba prema zakonu nije dozvoljena.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da za razmatranje apelacije u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

c) U odnosu na Rješenje broj Rev-722/90 od 24. januara 1992. godine

15. Dalje, rješavajući pitanje dopustivosti apelacije u odnosu na postupak koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-722/90 od 24. janaura 1992. godine, Ustavni sud podsjeća na to da ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.

16. Imajući u vidu da je postupak u predmetnom slučaju okončan Rješenjem Vrhovnog suda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine broj Rev-722/90 od 24. janaura 1992. godine, dakle, prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je zaključio da u ovom dijelu nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju. Ovakav zaključak ne mijenja ni to što je apelant izjavio «izvanrednu reviziju» nakon 14. decembra 1995. godine, budući da takav pravni lijek nije predviđen zakonom.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st.1, 2. i 4. tač. 11. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ako je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, ili ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2970/06 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio