Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/06 (D. B.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3240/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3240/06, rješavajući apelaciju Džafera Beširevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafera Beširevića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-

000 147 od 8. decembra 2006. godine i broj 001-0-Kž-000 137 od 23. novembra 2006. godine i rješenjā Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-K-06-000 096 od 29. novembra 2006. godine, broj 022-0-

KV-06-000 020 od 22. novembra 2006. godine, od 9. novembra 2006. godine, od 31. oktobra 2006. godine i broj 022-0-Kpp-06-000 054 od 26. oktobra 2006. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafera Beširevića podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-

000 147 od 8. decembra 2006. godine i broj 001-0-Kž-000 137 od 23. novembra 2006. godine i rješenjā Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-K-06-000 096 od 29. novembra 2006. godine, broj 022-0-

KV-06-000 020 od 22. novembra 2006. godine, od 9. novembra 2006. godine, od 31. oktobra 2006. godine i broj 022-0-Kpp-06-000 054 od 26. oktobra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Džafer Beširević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, koga zastupa advokat Nijaz Hadžić, podnio je 4. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-000 137 od 23. novembra 2006. godine i rješenjā Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-KV-06-000 020 od 22. novembra 2006. godine, od 9. novembra 2006. godine, od 31. oktobra 2006. godine i broj 022-0-Kpp-06-000 054 od 26. oktobra 2006. godine. Apelant je 22. decembra dopunio apelaciju, te je osporio i Rješenje Kantonalnog suda broj 001-0-Kž-000 147 od 8. decembra 2006. godine i Rješenje Općinskog suda broj 022-0-K-06-000 096 od 29. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 022-0-Kpp-06-000 054 od 26. oktobra 2006. godine apelantu je, na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kao osumnjičenom za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), određen pritvor koji može trajati najduže 30 dana, tj. do 24. novembra 2006. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Tužilaštvo USK Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) dostavilo sudu prijedlog broj Kt-214/06-SM od 26. oktobra 2006. godine da se apelantu, na osnovu dostavljenog materijala i dokaza, odredi pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pri tome je navelo da bi apelant, ako bi boravio na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo, ili učiniti novo krivično djelo. Nakon razmatranja prijedloga i dokaza Tužilaštva, te apelantovog iskaza, sud je zaključio da je prijedlog za određivanje pritvora osnovan. Ovu svoju odluku sud je obrazložio činjenicom da je taj sud apelanta više puta osuđivao zbog krivičnih djela krađe i teške krađe, te da su protiv apelanta kao maloljetnika, također, više puta vođeni krivični postupci zbog istih krivičnih djela. Dalje je navedeno da se u tom sudu trenutno vode tri postupka protiv apelanta u kojim su optužnice potvrđene i u kojim je apelant priznao krivicu za određena krivična djela, te da je i u ovom postupku, u izjavi datoj Tužilaštvu, također priznao da je izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Sud je, dalje, naveo da apelant ne čini krivična djela samo onda kad je fizički onemogućen da ih čini, odnosno kad nije na slobodi, pa je sud zaključio da u slučaju apelantovog boravka na slobodi postoji latentna opasnost da će i dalje činiti krivična djela. To potvrđuje da su u cijelosti ispunjeni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c)

ZKPFBiH.

3. Rješenjem Vijeća Općinskog suda broj 022-0-KV-06-000 020 od 31. oktobra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju je navedeno da Vijeće smatra da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kad je usvojio razloge Tužilaštva za određivanje pritvora, dajući pri tome objašnjenja za takvu svoju odluku. Sud je, dalje, naveo da su u apelantovom slučaju kumulativno ispunjeni propisani opći i posebni uvjeti, jer postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti djelo, dovršiti krivično djelo, odnosno učiniti krivično djelo kojim prijeti. Razlog za to je što je apelant priznao da je izvršio krivično djelo, te što iz kaznene evidencije i evidencije suda proizlazi da se radi o specijalnom povratniku. Sud je ocijenio kao neosnovane navode žalbe da je apelantu onemogućena odbrana (taj zaključak upravo potvrđuje predmetna žalba), da je izreka nerazumljiva, te je naveo da je, suprotno navodima žalbe, ispunjen i uvjet zaprijećene kazne, budući da se za krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH može izreći kazna od 5 godina.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-KV-06-000 020 od 9. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Kž-000 137 od 23. novembra 2006. godine, apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Vijeća Općinskog suda je odbačena kao nedozvoljena sa obrazloženjem da, prema odredbama ZKPFBiH, nije dozvoljena žalba protiv rješenja vanraspravnog vijeća. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud ovu svoju odluku zasnovao na odredbama člana 148. st. 4. i 6. u vezi sa članom 25. stav 6. ZKPFBiH, te člana 334. stav 2. ZKPFBiH. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je pritvor apelantu odredio sudija za prethodni postupak, da je sud utvrdio da su sva nižestepena rješenja donesena u toku trajanja istrage. U toj fazi krivičnog postupka Tužilaštvo je 26. oktobra 2006. godine saslušalo apelanta a, u skladu sa članom 232. ZKPFBiH, tužilac je već ispitao apelanta u vezi sa okolnostima osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Prema tome, predmetnu radnju Tužilaštvo je provelo i prije podnesenog prijedloga za određivanje pritvora apelantu.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-KV-06-000 020 od 22. novembra 2006. godine apelantu je produžen pritvor do 12. decembra 2006. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Tužilaštvo dostavilo sudu Optužnicu broj Kt-214/06 od 16. novembra 2006. godine, te prijedlog za produženje pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 151. stav

1. ZKPFBiH. U prijedlogu je izneseno obrazloženje da je apelant sklon vršenju krivičnih djela, te da se pred Tužilaštvom protiv apelanta vodi više krivičnih postupaka koji su u fazi istrage. Dalje je navedeno da je sudija za prethodno saslušanje 12. decembra 2006. godine zakazao raspravu radi izjašnjenja o krivnji za djela koja se apelantu stavljaju na teret, te je ocijenio, imajući u vidu obavezu o restriktivnoj primjeni mjere pritvora, da je zahtjev Tužilaštva osnovan, pa je apelantu odredio pritvor do tog datuma.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-K-06-000 096 od 29. novembra 2006. godine apelantu je, zbog naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo - član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, produžen pritvor do pravomoćnosti presude, a najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene prvostepenom presudom. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je apelant na pretresu održanom 29. novembra 2006. godine za izricanje krivičnopravne sankcije, u skladu sa sporazumom o priznanju krivnje, u smislu člana 56. stav 1. KZFBiH, apelanta proglasio krivim zbog dva produžena krivična djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) i nasilja u obitelji iz člana 222. stav 1. KZFBiH, za koja mu je izrečena kazna zatvora od 14 mjeseci. S obzirom na to da je apelantu Presudom istog suda broj 022-0-K-06-000 111 od 13. novembra 2006. godine izrečena kazna zatvora od 8 mjeseci, sud je tu kaznu uzeo kao utvrđenu, te je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i devet mjeseci. Sud je, daljem konstatirao da je apelantu određen pritvor rješenjem od 26. oktobra, a produžen rješenjem od 22. novembra 2006. godine. Dalje je navedeno da su apelant i njegov branilac na pretresu za izricanje krivičnopravne sankcije predložili da se apelantu ukine pritvor s tim da se apelant obaveže da će do odlaska na izdržavanje kazne živjeti u selu Modra i da neće činiti krivična djela. Međutim, sud je naveo da je apelant u kratkom vremenskom periodu počinio 11 krivičnopravnih radnji koje imaju obilježje predmetnih krivičnih djela, da je apelant već Presudom broj 022-0-K-06-000 111 od 13. novembra 2006. godine proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela teške krađe. Prema tome, sud je zaključio da je apelant izuzetno sklon vršenju krivičnih djela, da je ispunjen uvjet za produženje pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S obzirom na to da je članom 152. ZKPFBiH propisano da će sud optuženom produžiti pritvor kad izrekne presudu na kaznu zatvora, te da postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH, sud je, prema navedenim odredbama, apelantu produžio pritvor.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Kž-000 147 od 8. decembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 022-0-

K-06-000 096 od 29. novembra 2006. godine. Sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u apelantovom slučaju ispunjen pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za koji je prvostepeni sud iznio jasne i dovoljne razloge. Sud je ocijenio kao neosnovan apelantov žalbeni navod da nije ispunjen osnov određivanja pritvora sa aspekta zaprijećene kazne, budući da je Zakonom o izmjeni ZKPFBiH («Službene novine FBiH» broj 28/05), u članu 146. stav 1. tačka c), riječ «najmanje» brisana. Prema ovoj odredbi, pritvor se može odrediti za sva krivična djela za koja se može, uz postojanje ostalih pritvorskih razloga, izreći kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Povreda ovih prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što je apelantu određen pritvor na osnovu, kako apelant navodi, «osnova sumnje, a ne i osnovane sumnje». Apelant smatra da mu sud nije mogao odrediti pritvor, budući da nije ispunjen drugi kumulativni element, jer je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna do 5 godina, a ne «najmanje 5 godina». Dalje se navodi da apelant nije upoznat s time zašto je optužen, niti je u toku postupka imao branioca, te da «apelantu nije omogućena žalba, niti pravično odlučivanje o žalbi».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode, koja se nalazi u pritvoru na osnovu odluke suda i koja se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji, uz to, mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

13. Nesporno je da je u ovom slučaju sud, na prijedlog Tužilaštva, odredio pritvor apelantu koji može trajati najduže 30 dana, tj. do 24. novembra 2006. godine, a da je zatim pritvor produžavan zbog naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo - član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, tako da je na kraju produžen pritvor do pravomoćnosti presude, a najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene prvostepenom presudom.

14. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu svog prava vidi u tome što mu je pritvor određen zbog «osnova sumnje, a ne i osnovane sumnje». U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su ovi apelantovi navodi proizvoljni, budući da je u rješenju o određivanju pritvora (od 26. oktobra 2006. godine) izričito navedeno da se pritvor određuje zbog «osnovane sumnje» da je apelant, kao osumnjičeni, počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) FBiH, što proizlazi i iz obrazloženja rješenja o produženju pritvora. Pored navedenog, u svim osporenim rješenjima su, osim postojanja osnovane sumnje, dati i razlozi koji ukazuju na to da je u njegovom slučaju ispunjen i drugi kumulativni element - bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. U vezi sa apelantovim navodima da je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna do 5 godina, a ne «najmanje 5 godina», Ustavni sud zapaža da se o identičnim apelantovim žalbenim navodima u obrazloženju svog rješenja očitovao Kantonalni sud. Naime, ovaj sud je odbio ovaj apelantov žalbeni prigovor kao neosnovan, jer je Zakonom o izmjeni ZKPFBiH («Službene novine FBiH» broj 28/05) u članu 146. stav 1. tačka c) riječ «najmanje» brisana. Prema ovoj odredbi, pritvor se može odrediti za sva krivična djela za koja se može, uz postojanje ostalih pritvorskih razloga, izreći kazna zatvora 5 godina ili teža kazna, odnosno učiniti krivično djelo kojim prijeti.

15. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da nije upoznat s tim zašto je optužen, Ustavni sud zapaža da je, prema stanju spisa, apelanta u svojstvu osumnjičenika u fazi istrage ispitao tužitelj, što je u skladu sa ovlaštenjem tužitelja iz člana 232. ZKPFBiH. Osim navedenog, odredbama ZKPFBiH kojim je reguliran postupak ispitivanja osumnjičenika (čl. 91 - 94) je propisano da će se osumnjičeniku odmah na početku ispitivanja saopćiti za koje se djelo tereti i osnove sumnje protiv njega, te da će se upoznati sa ostalim pravima. U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da se, dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, postupalo prema navedenim odredbama, jer je u rješenju o određivanju pritvora navedeno da je apelant u svojoj izjavi datoj tužitelju 26. oktobra 2006. godine priznao da je izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je i u optužnici, dostavljenoj uz prijedlog za produženje pritvora, navedeno da se apelantu stavlja na teret izvršenje predmetnog krivičnog djela. Pri takvom utvrđenju, te činjenici da postoje i okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi koji su bili predmet prethodne analize. Dalje, i apelantove tvrdnje da u toku postupka nije imao branioca također se pokazuju kao proizvolje, budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca. To je i navedeno u uvodu svih osporenih rješenja, a to je saglasno i sa odredbom člana 59. ZKPFBiH, kojom je propisano da osumnjičenik, odnosno optuženik mora imati branitelja odmah nakon što mu je određen pritvor, te za vrijeme dok pritvor traje. Osim navedenog, evidentno je da je i sve žalbe u apelantovo ime izjavljivao apelantov branilac, te se, stoga, i apelantove tvrdnje da mu nije omogućeno pravo da se žali pokazuju, također, proizvoljnim.

16. I u ovoj odluci Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

17. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud smatra da su pritvor apelantu odredili organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKPFBiH, što je saglasno zahtjevu iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašteno zakonom da vrši sudsku vlast». Pri tome Ustavni sud zapaža da je osnovanost određivanja pritvora zakonito ispitana, te su i sudija za prethodno saslušanje i Krivično vijeće Kantonalnog suda u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i iscrpne razloge za određivanje pritvora. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o «zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda», kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije, da je apelant obaviješten o razlozima za hapšenje i o svim optužbama protiv njega, u smislu stava 2. navedenog člana, da je apelant, u smislu stava 3. navedenog člana, odmah (isti dan kad mu je uzeta izjava u svojstvu osumnjičenog) izveden pred sudiju za prethodni postupak Općinskog suda. Također, iz navedenog proizlazi da je apelant, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, imao i koristio mogućnost da uloži žalbu protiv rješenja o određivanju i rješenja o produženju pritvora tako da su Vijeće Općinskog suda i Kantonalni sud, u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva, razmotrili zakonitost lišavanja slobode apelanta, odnosno produženja pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je pritvor apelantu određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije.

18. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva. Zbog toga nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da postoji kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH CH/97/45, Odluku o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine , od 18. februara 1998. godine, tačka 62). Budući da je u predmetnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud, koji je, u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva, razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta, odnosno produženja pritvora, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Apelant je naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 17. Evropske konvencije o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. U ovom kontekstu Ustavni sud naglašava da ovaj član Evropske konvencije ne konstituira neko individualno ljudsko pravo, nego regulira način na koji je država dužna da postupa pri pružanju garancija iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost apelacije

21. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

23. U apelantovom slučaju rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u momentu podnošenja apelacije bio u toku pred redovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/06 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio